Vijesti iz Fojnice i okoline
Prije desetak dana, tačnije 14. maja 2017. godine, na Onaj svijet je preselio još jedan Fojničanin, Asim Numanagić-Šuco. Kada pomislim na Šucu, naumpadne mi stih iz pjesme “Boža zvani Pub” od Balaševića gdje kaže “…jedni ga hvale, drugi žale, a treći kažu, e moj brale…” Ali šta god ko mislio, niko ko je iz Fojnice ne može kazati da nije poznavao našega Šucu. Da li je bio dobar, jeste, je li mogao biti i bolji, mogao je. Ali zašto bi svi bili na isti kalup i zar nije i ono dobro kod nas i manje dobro u nama ono što nas čini ljudima.
Zbog toga sam i odlučio napisati par redaka o Asimu, odnosno Šuci kako su ga svi zvali i poznavali. Kao svoga komšiju sam ga, mogu reći, i volio jer je bio jedinstven lik i spomenut ću tri razloga zašto je to tako.
1. Asim je bio dugo godina kino-operater i mnoge generacije je uveseljavao svojim projekcijama filmova u fojničkoj kino sali. Posebno nama, djeci, se trudio obezbijediti najnovije dugometražne crtane filmove kako ne bi bili uskraćeni da iste ne vidimo, Mrzili smo one petominutne pauze u sredini filma kako bi se projektor ohladio, ali danas je i ta pauza čar zbog koje se sjećamo Asima.
2. Asim je bio i fudbaler FK “Fojnica” i razne su legende prepričavane o njegovoj brzini. Brzini na kojoj bi i Usain Bolt pozavidio. Priča koja je prešla u mit o Šuci jeste da je sam sebi nabacivao loptu iz kornera i zabijao gol. Legenda koja poriče zakone fizike, ali Šuci fizika i nije bila bitna niti je želio da za nju zna.
3. I treći detalj je koji će mi i najviše nedostajati jeste muzika sa prozora Šucine kuće. U Fojnici laste ne čine proljeće, u Fojnici se zna da je proljeće kada Asim otvori prozor, stavi radio na isti i pusti muziku u kojoj je većina mahale uživala.
(Možda i posljednja Asimova slika uslikana par dana prije smrti)
I na kraju, ako smo mu šta i haturili, to je danas nevažno i samo možemo zamoliti Boga da mu oprosti mahane i uvede ga u Džennetske (Rajske) bašče jer samo On zna ko je kakav od nas u duši.
