Priča Sabahudina i Emire: Onaj iz Vojske RS dobiva 5 KM, a ja kao pripadnik ARBiH samo 1,5 KM

U sjeverozapadnom dijelu naše zemlje, u pitomoj i ponosnoj Bosanskoj Krajini, nedaleko od Kozarca i Prijedora, smješteni su Kamičani, mjesto koje čuva uspomene, ali i svjedoči o čudu povratka.

Tu, pod okriljem Memorijalnog centra „Kamičani“ i hladom džamije, žive ljudi čija je ljubav prema kućnom pragu bila jača od svih ratnih razaranja i izazova. Upravo tu se zaputila ekipa naše emisije „Od kuće do kuće“, a naši voditelji Almasa Lazović i Miran Karić donose priču koja dira u srce.

U svoje voljene Kamičane vratili su se Emira i Sabahudin. Kada su zakoračili na svoju zemlju, dočekala ih je pustoš.

Kada smo se vratili, nije bilo ništa od voća. Zasadili smo orah koji nam danas pravi lijepu hladovinu u kojoj ljeti uživaju, kao što su i nekada, puno ranije, s osmijehom priča Emira.

Njihova odluka o povratku datira još iz 2000. godine. Iako su tokom rata izbjegli u Travnik, odakle su mogli otići dalje, u daleku Švicarsku, izbor je bio jasan.

Uvijek smo sanjali o tome da se odmah vratimo na svoje, iako nismo tako daleko izbjegli, govori Sabahudin.

Mnogi su se vratili i iz Švicarske, s istom mišlju: birali su ili Kamičani, ili ostanak tu gdje jesu. Svi su mogli sagraditi nove kuće bilo gdje, ali srce je tražilo samo jedno: povratak na djedovinu.

Sabahudin je pravi domaćin, čovjek kod kojeg je, kako kroz smijeh kaže njegova supruga, sve „vojnički“ i pod konac.

Nekada me to kod njega malo nervira, ali šta ću, šali se Emira.

Ipak, iza ovog vrijednog čovjeka stoji i gorčina koju ne može sakriti, posebno kada govori o statusu demobilisanih boraca i zakonskim nepravdama koje osjeća na sopstvenoj koži dok broji godine do zaslužene penzije.

Sabahudin bi od novembra trebao u penziju. Bio je pripadnik Oružanih snaga BiH.

Ako budem čekao ovdje 65 godina, to je još osam godina rada, a prvo što moram dokazati jeste da nisam bio pripadnik Oružanih snaga BiH, a bio sam. Kako da sa 700 KM mogu normalno živjeti, plaćati režije, školovati dijete? Sa mnom radi čovjek koji je bio u Vojsci RS i s kojim pijem kafu svaki dan jer je čist kao suza; on dobiva 5 KM dodatka kao demobilisani borac, a ja kao nekadašnji pripadnik Armije RBiH dobivam samo 1,5 KM. Ako on dobiva 5 KM po mjesecu, a mi 1,5 KM, onda ispada da su oni bili legalni, a mi nismo. Zaista ne razumijem te zakone koji se toliko razlikuju u RS-u u odnosu na Federaciju BiH. Puno je nelogičnosti, pa i ona da imamo 368.000 demobilisanih boraca – niko nije napravio reviziju! Mi da smo imali toliko vojnika, došli bismo do Turske, ogorčen je Sabahudin.

No, život ne čeka zakone, život teče kroz rad, trud i zemlju koja hrani. Emira i Sabahudin su vrijedni domaćini koji svaki pedalj svoje zemlje pretvaraju u rod. Od onoga što sami uzgoje, naprave domaće proizvode koji su traženi i rado viđeni na brojnim sajmovima.

Toplina njihovog doma, miris posađenog oraha i snaga kojom čuvaju svoj mir podsjetnik su da dom nije samo građevina, već osjećaj pripadnosti koji vrijeme ne može izbrisati.