Hodžina sjećanja (38): Hadžija Nazif Mehić (1942-2013) – Simbol šehadeta obojice sinova

Keramet hadžije Nazifa Mehića

Hodžina sjećanja (38): Hadžija Nazif Mehić (1942-2013) – Simbol šehadeta obojice sinova

Piše: prof. Mensur-ef. Pašalić

Čovjek iskrene prijatelje do smrti čuva u svom srcu, pamćenju, govoru i skrušenim dovama. Njihovim odlaskom na Bolji svijet nastaje praznina koja se može, barem malo, nadomjestiti toplim kazivanjem o njihovoj vjeri,  ljudskosti, vrlinama i životnim kušnjama.

Zato se ovdje, s naročitim poštovanjem, sjećam ahbaba hadžije Nazifa Mehića koji je rođen 3. 10. 1942. godine u Kujušićima, općina Fojnica. Njegovi čestiti roditelji, Hamid i Fatima-hanuma (Kršić),  imali su još sinove Bajru i Seida te kćeri: Suvadu (Karić), Sadetu (Hromić), Rahimu (Hodžić) i Zehru (Hurem). Odgojili su ih u duhu din-islama, poštenja i marljivosti. Tako se hadžija Nazif  intenzivno bavio zemljoradnjom i stočarstvom, a penziju je stekao radeći u fojničkoj Pilani. Ożenio je plemenitu hadżi Emina-hanumu (Hurem), a Allah Milostivi ih je obdario sa sinovima Hamidom i Halidom te kćerkom Nevzetom (Hurem).

Uz njihovo vaspitanje, školovanje i zapošljavanje gradili su ljepotu porodičnog života i sloge koju je prekinula brutalna agresija tzv. HVO-a i dojučerašnjih komšija. Hadžija Nazif je, kao i svi hrabri Smajlovćani, otvorio svoju kuću za potrebne, bdio nad obezbjeđenjem hrane za herojske branioce, a svo troje njegove djece su se uključili u redove Armije R BiH. Braneći linije u Pločarima 12. 1. 1994. godine kao šehid je poginuo sin Hamid (1965), a samo 17 dana kasnije,  u odbrani Zavrtaljke, 29.1. “nestao” je i sin Halid-Fićo (1967). Hadži Nazif i njegova hadži Emina-hanuma su tegobu, neopisovu tugu i žal zbog šehadeta obojice sinova dostojanstveno nosili i svladavali namazom, stalnim učenjem Kur’ana, pažnjom kćerke, snahe i zeta, osmijehom i ljubavlju unuka Emira, Belmina i Adina te poštovanjem brojnih prijatelja koji su hadži Nazifa cijenili i voljeli.

Hadži Nazif je hadž obavio ratne 1995. godine, a potom je u pratnji hanume obavio hadž i za sinove šehide Hamida i Halida. I danas nosim sliku sa hadža 1998. godine kada hadži Nazif od mene preuzima zastavu sa ljiljanima da ide naprijed kao orijentir za našu grupu hadžija na džemretima gdje je tada vladala ogromna gužva. On je, iako oslabljenih nogu zbog povrede na poslu i saobraćajnog udesa, poput  Poslanikovog Džafera Tajjara, snažno išao naprijed  visoko noseći bajrak Bosanski i tako omogućio da, kao grupa, kompaktno obavimo bacanje kamenčića. Hadžija je neumorno pomagao drugima u kupovini hedija, a meni je sa radošću pokazivao poklone govoreći, čak, poimenično kome su namjenjeni. Niko u Smajlovićima nije ostao bez Hadžijinog poklona koji je značio bratsku i komšijsku ljubav. Nezaboravna je i anegdota kada u povratku autobusima ulazimo u Bosnu, a Hadžija vozačevim telefonom poziva snahu Enisu kojoj kaže:”Eto nas snaho, mašallah. De nam skuhaj burek kvrgu, ali da meso probija juhku, sve negdi te negdi!” Ova narudžba nas je nasmijala, relaksirala od dugog puta i otvorila apetit za bosanskom kuhinjom bez koje smo bili čitav mjesec dana.

Inače, hadžija Nazif je s ponosom nosio svoju hadžijsku ahmediju na svim vjerskim manifestacijama. Imao je čast položiti kamen-temeljac za Šehidski šadrvan u Fojnici i svečano ga otvoriti sa ostalim roditeljima dvojice sinova šehida. Uvijek je prvi učio Ihlas za Dan šehida, a njegove hatme smo poklanjali toga dana, kao i za Mevlud na Prokoškom jezeru.

Na kraju svjedočim da je Allah, dž.š., hadžiji Nazifu  podario keramet-posebnu nadnaravnu počast koju daruje samo naročitim muslimanima. Dženazu njegovom “nestalom” sinu šehidu Halidu, nakon vizuelne identifikacije, klanjali smo 2000. godine i ukopali smo ga pored njegovog  brata šehida Hamida. Veoma brzo, uz našu obaveznu kahvu srijedom u Kiraethani IZ-e, hadžija Nazif mi je rekao:”Efendija, ono nije moj sin Halid!”  Šokirao sam se i zabrinuo za Hadžijino mentalno stanje pa sam ga zamolio da mi objasni. A on kaže:”Sanjao sam sina Hamida u Džennetu i džennetskim ljepotama, sve u bijelom, ali mi nigdje nema Halida. To je znak da ga nismo još pronašli!“

Kasnije, u više navrata mi je to govorio te kazivao da svako jutro, nakon sabaha, uči Kur’an i gleda prema Zavrtaljci tražeći svog Halida. Nakon izvjesnog vremena berač gljiva na Zavrtaljci nailazi na skelet oko koga je opasač na kome piše “Fićo” i njegov sahat, priča nam sestra Nevzeta, koji je stao na 12 sati. Analizom DNK je potvrđeno da je to tijelo šehida Mehić Halida-Fiće. Subhanallah! San hadžije Nazifa  nije bio fantazija nego stvarna istina i potpuni keramet. Uz asistenciju nadležnih iz Komisije za nestala lica izvršena je ekshumacija i identifikacija prethodno ukopanog te dženaza šehidu Halidu Mehiću.

Hadžija Nazif Mehić je na Ahiret preselio 4. 12. 2013. godine,  a njegova hadži Emina-hanuma 14. 7. 2022. godine pridruživši se tako, ako Bog da, njihovim džennetlijama, sinovima šehidima Hamidu i Halidu!

Neka njima svima Allah Veliki podari sve ljepote Dženneta!

Fojnica, 8. 2. 2026. godine

Prof. Mensur-ef. Pašalić