Potresna ispovijest Sebije Izetbegović: “Borba s karcinomom mi je promijenila život”

Postoje trenuci koji čovjeka zauvijek obilježe, a za Sebija Izetbegović takav trenutak dogodio se prije tačno 25 godina, kada se suočila s dijagnozom karcinoma dojke.

U emotivnoj objavi na društvenim mrežama, Izetbegović se prisjetila perioda u kojem joj je, kako navodi, vlastito medicinsko znanje bilo presudno u borbi za život. Iako su tadašnji medicinski autoriteti njene simptome umanjivali i pripisivali hormonalnim promjenama, ona je bila sigurna da je riječ o ozbiljnoj bolesti.

„Znala sam šta je. Istog trena. I bilo je“, navela je, upozoravajući na opasnost kada se pacijenti ne slušaju dovoljno pažljivo.

Put do izlječenja bio je izuzetno težak. U svega sedam dana prošla je dvije zahtjevne operacije, a zatim i iscrpljujuće cikluse zračenja i kemoterapije. Iskreno je govorila o strahu koji prati onkološke pacijente, posebno u trenucima čekanja patohistoloških nalaza.

Uprkos teškom fizičkom i psihičkom stanju, odustajanje, kako ističe, nikada nije bilo opcija. Nakon što joj je počela opadati kosa, odlučila je potpuno obrijati glavu, a samo pet mjeseci kasnije vratila se na posao – gotovo ćelava, ali odlučna.

„Rekli su mi da više neću moći operisati, voziti, plivati… Tada sam prvi put zaplakala. Sretna što ću živjeti, tužna što neću raditi ono što volim. Ali sam sebi rekla: ‘To ćemo još vidjeti’“, napisala je.

I zaista, vratila se radu, nastavila porađati i operisati žene, te dežurati kao šefica tima. U tom periodu, kako navodi, oslonac je pronašla u porodici, prirodi i malim životnim radostima, koje su joj bile snažan oblik terapije.

Iskustvo lične borbe dodatno je učvrstilo njeno uvjerenje da zdravstveni sistem mora biti humaniji, efikasniji i okrenut pacijentu. Smatra da novca ima dovoljno, ali da je potrebna bolja organizacija, brža dijagnostika i više pažnje prema oboljelima.

„Borba protiv raka ne traje jedan dan u godini. Ona traje svaki dan, dok liječimo ljude“, poručila je.

Dvadeset i pet godina nakon pobjede nad bolešću, njena ispovijest služi kao snažan podsjetnik na važnost samopregleda, slušanja vlastitog tijela i povjerenja u sebe – čak i onda kada drugi sumnjaju.

“Moje iskustvo sa karcinomom dojke tačno pada na ove dane, prije 25 godina. I sad se čudim svojoj hrabrosti da se sama suočim sa težinom dijagnoze i suprotstavim ondašnjim ” autoritetima” koji su tvrdili da je to bezopasna, hormonalna promjena. Tvrdili su da mi nije ništa. Umišljeni autoriteti koji ne slušaju i ne posmatraju pacijenta pažljivo. Ja sam znala šta je, istoga trena. I bilo je. I sretno je prošlo zahvaljujući tome što se nisam dala zavarati i što znam svoj posao. Prošla sam dvije strahovito teške operacije, u 7 dana obije, pa zračenja i hemoterapije. Umirala od straha čekajući patohistološke nalaze. Borila sam se sa teškim strahom ali se nisam predavala.

Sama sam se već sutradan tuširala, nakon svake operacije, hodajući na koljenima, jer nisam mogla da se ispravim sa tri drena i jakim bolovima. Rekli su mi da više neću moći operisati, voziti kola, plivati, i još dosta drugih, teških stvari i tada sam prvi put zaplakala. Srećna shvativši da ću živjeti, tužna što neću raditi ono što volim. Ali, ne bih ja bila ja da nisam, čim sam se smirila, rekla u sebi: ” to ćemo vidjeti”. Čim mi je počela opadati kosa odlučila sam skroz obrijati glavu. Rekla sam mojima: ja sad odoh, Bakir će mi pomoći i nemojte me čudno gledati. Nisam izgledala sebi ružno. Bilo je ok. Još su mi dijelili komplimente😀

Vratila sam se, nakon tačno 5 mjeseci skoro sasvim ćelava, na posao i nastavila raditi i jednako uspješno poradjati i operisati žene. Nastavila dežurati kao šef ekipe. Izrasla mi čičkava, crna kosa, kakvu nikad nisam imala.
Družila sam se sa planinama i prirodom, muž i zet me naučili skijati, pojela livade žare, nisam je mogla smisliti. Obilazila sam prijatelje koji su imali pse, igrala se sa njima.

Provodila sam vrijeme samo sa mojom porodicom i onima koji nisu spominjali ništa ružno, samo lijepe priče. Sve to je bilo ljekovito.
Nastavila sam se baviti onkologijom i teškim bolesnicama.
Nikad nisam prestala da volim pomagati bolesnima. Spašavala sam najteže , možda sam zato i spašena?
U dobrom zdravstvenom sistemu, kakav možemo napraviti, malo je onih koji ne bi trebalo da nastave živjeti. Isto kao ja.
Moramo takav sistem napraviti.

Bolesni moraju imati pažnju, ljubaznost, pravu terapiju i šansu. U sistemu ima dovoljno novca za to.
Moramo takav sistem napraviti i morate u tome pomoći. Ovo sam napisala jer Federalno ministarstvo zdravstva i F ZZOiR, kao i Kantonalno ministarstvo zdravstva i K ZZOiR, moraju raditi mnogo više i mnogo bolje. Da ne spominjem put pacijenta, brzinu dijagnostike – to se podrazumijeva, osim kod neznalica. Ima nas dovoljno koji znamo. A, i novca ima dovoljno za mnogo bolju uslugu bolesnicima. Moramo to napraviti.

I, ne može jedan dan biti njihov dan borbe protiv raka, nego je svaki dan njihov dok ih liječimo. Kasnije neka biraju neke ljepse datume, i veselije🌺” – izjavila je Sebija Izetbegović na Facebok-u