Hoće li i ove godine izletišta biti puna: Meso za roštilj minimum 50 KM

Situacija za običnog čovjeka, čini se, nikad od rata nije bila teža. Poskupljenjima se ne nazire kraj, a mnogi spas od teške socioekonomske situacije traže van granica naše države.

S razlogom se mnogi pitaju ima li mjesta slavlju. Naročito se poteže to pitanje pred dolazak 1. maja, Praznika rada. Imaju li brojni obespravljeni građani BiH razloga za slavlje?

Više cijene

Ipak, najviše zahvaljujući bosanskom duhu i mentalitetu, svakog 1. maja izletišta su puna, jer našim građanima nikad ne treba neki krupan razlog kako bi se proveselili i na neki način zaboravili na sumornu svakodnevicu.

Ono što je trenutno činjenica jeste da će mnogi ovaj praznik dočekati znatno skromnije u odnosu na raniji period jer su cijene bukvalno otišle u nebo, pa će se i ćevapi kupovati na grame umjesto na kilograme.

Roštiljanje je znatno skuplje, jer kilogram ćevapa košta 16 KM. Ono što je građane posebno iznenadilo jeste činjenica da se s tom cijenom izjednačila cijena pilećih fileta, koje po kilogramu koštaju i do 17 KM. Podsjetimo da je prije dvije godine pileće filete bilo moguće kupiti za 9 KM, dok su ćevapi koštali oko 10 KM. Ni pljeskavice nisu ništa jeftinije, pa tako kilogram košta 16 KM.

Ponuda agencija

Prema tome, samo za kilogram ćevapa, pljeskavica i pilećih fileta, što najčešće podrazumijeva jedan skroman roštilj, potrebno je izdvojiti minimum 50 KM. Uz roštilj neizostavno ide i piće, čija je cijena, također, skočila, uostalom, kao i cijena hljeba i svih peciva.

Za one koji imaju malo dublji džep u ponudi su i turistički aranžmani povodom ovog praznika. Za ljubitelje Turske i Istanbula putovanje od pet dana košta 869 KM. Četiri dana u Veneciji koštaju 300 KM, dok za put u Budimpeštu treba izdvojiti 339 KM.

Također, u opticaju su i dnevne ponude, pa tako jedan dan u Dubrovniku po osobi košta 150 KM.

Nekad i sad

Međunarodni praznik rada obilježava se kao spomen na velike radničke demonstracije održane u Čikagu 1. maja 1886. godine. Na taj dan oko 40.000 radnika stupilo je u štrajk i obustavilo rad. Radnici su tražili 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog uzdizanja. Međutim, policija je napala radnike, a vođe štrajka osuđene su na smrt. Tri godine kasnije 1889. predstavnici radnika iz cijelog svijeta odlučili su se da se svake godine 1. maj obilježava kao praznik radničke borbe i solidarnosti.

Nekad su se na ovaj dan širom svijeta, pogotovo u komunističkim zemljama, održavale radničke demonstracije i tražili su se bolji uvjeti rada, više plaće i poštivanje radničkih prava.