fbpx
Srijeda , 28 Februara 2024

Kako je Abdurahman ef. Hukić organizovao odlazak na hadždž u SFRJ

 

Recenzija knjige Adnana Hukića: “Sjećanje na hadždž 1966. sa uputama kako ga obaviti”

”Kad se nekoliko mladića-mumina u pećini sklonilo pa kazalo: Gospodaru naš, daruj nam i podari Svoju milost i podari nam u ovom našem postupku i odluci najbolji izbor i rješenje od svih mogućih izbora i rješenja.”

(El-Kehf, 10)

Hegel zapaža i upozorava da u izvanjskom, realnom i egzistencijalnom životu nema ništa opasnije i štetnije od neznanja u akciji. Kao što je neznanje u akciji i na djelu opasno za vanjski život tako je nevjerovanje i griješenje još pogubnije za unutrašnji život i budući svijet. S druge strane znanje u akciji, u ime Boga i na korist ljudi je najveća fajda i olakšanje života kao što je vjera i pravi put najveća vrijednost i blagodat na onom svijetu.

ČOVJEK VIZIJE

Abdurahman ef. Hukić je baštinio i živio komplementarno i unutrašnje vjerom, moralom, kulturom, odgojem i vanjsko, teorijom, radom, praksom i iskustvom znanje. Da bismo sebi približili tog čovjeka, njegov lik, djela, ostvarenja i rezultate moramo pojasniti šta znače riječi: vizija, misija, građanska posvećenost, građanska vrlina, građanska dispozicija, efektivnost, efikasnost, altruizam i empatija. Vizija je moguća slika emaneta koju je Allah povjerio ljudskoj vrsti i onoga što možemo i trebamo ostvariti. Ona predstavlja ostvarivi i od Allaha zagarantirani ideal kojem teži zajednica muslimana. Po sadržaju vizija je bitna, jasna, kratka, neupitna i nepobitna. Mada je okrenuta budućnosti, vizija nikada ne iskače iz sadašnjosti i ne zaboravlja i ne odriče se prošlosti.

Abdurahman Hukić je bio čovjek vizije koji je izuzetno poznavao povijest, izuzetno anticipirao i razumijevao sadašnjost i imao je čistu i nepomućenu sliku budućnosti. Misija je način ili put kojim se ide i teži da bi se ostvarila utemeljena i zavjetovana vizija. Misija definira i konkretizira ono što se na platformi vizije želi u sadržaju, radnjama i djelatnostima postići. Posebno pitanje jeste na koji to način u određenim društvenim, ustavnopravnim, političkim i državnim okolnostima postići? Misija odgovara na pitanja ko smo? kome služimo? šta znamo? šta po znanju radimo? i čemu se možemo nadati? U okviru misije su etika dužnosti (poslovna etika), etika odgovornosti (učenje o univerzalnom dobru i zabrani univerzalnog zla), etika poziva, etika čina, etika nijjeta, etika rezultata i posljedica.

U okviru građanske posvećenosti, a uvijek na odgovornim pozicijama Abdurahman ef. je kao malo ko drugi bio svjestan i uvjeren da svaka forma moći i vlasti, da bi valjala, mora biti ograničena, kontrolisana, nadzirana, provjeravana

Da nije bio čvrste vjere, dalekovide vizije i neupitne misije, zar bi Abdurahman ef. nakon sedam godina i osam mjeseci zatvora i šest godina rada u Veletrgovini prešao, za dvostruko manju plaću, raditi u Vrhovnom islamskom starješinstvu kao šef kabineta reisul-uleme? Viziju i misiju okrunjuje i ujedinjuje zajednički cilj služenje Bogu i činjenje dobra ljudima na temelju vjere. Pod građanskom posvećenošću unutar političke filozofije se potpuno svjesno, slobodno, namjerno, voljno i planirano podrazumijeva opredjeljenje i određenje građana za osnovne principe, načela, norme i vrijednosti ustavne demokratije i vladavine prava, pravne države i ustavnog reda i poretka u okviru institucija i sistema. Kao čovjek vizije i misije Abdurahman ef. u sebi nosi životnu i nezaboravnu poruku: u ustavnoj demokratiji, pravnoj državi, vladavini prava – konstituenti građani su lojalni ustavu, zakonima, institucijama i ustanovama, poštuju proceduru i demokratsku volju birača, a u nepravnoj državi građani kao podanici su servilni vođama, a ne zakonima i institucijama.

U okviru građanske posvećenosti, a uvijek na odgovornim pozicijama Abdurahman ef. je kao malo ko drugi bio svjestan i uvjeren da svaka forma moći i vlasti, da bi valjala, mora biti ograničena, kontrolisana, nadzirana, provjeravana, vršena po unaprijed utvrđenoj i pisanoj proceduri. Prema njemu ljudi koji rade u institucijama i ustanovama, posebno u Islamskoj zajednici moraju posjedovati normativnu svijest, ugled, povjerenje, odgovornosti i profesionalnu kompetenciju, kvalifikaciju i ljudsku orijentaciju. Bez normativne svijesti i odgovornosti, kod ljudi na osjetljivim i odgovornim funkcijama u Islamskoj zajednici, često je pred bliskim ljudima ponavljao, onda za posljedicu ima da u građanima nema normativne kulture i ponašanja, a to je pogubno za svaku zajednicu i društvo.

Ukoliko je građanska vrlina – džometluk stavljanje općeg dobra, cilja, ideala i interesa zajednice ispred sebe i ličnog interesa i koristi, to je kod Adburahman ef. bila deviza i konstanta života. Da nije tako, zar bi on kao znalac sedam svjetskih jezika: arapskog, perzijskog, turskog, engleskog, francuskog i ruskog 1960. godine napustio veliku državnu firmu i duplo veću plaću i prešao raditi u Vrhovno islamsko starješinstvo za dvostruko manju plaću kao šef kabineta reisul-uleme.

Ukoliko je građanska dispozicija formiranje i omogućavanje ambijenta za opće dobro, sreću svih, korist većine i isticanje vrijednosti, prvo javnog općeg i zajedničkog, pa onda ličnog i privatnog karaktera, tu je Abdurahman svijetli primjer i veliko ogledalo uposlenicima u Islamskoj zajednici. On je prvo vjerovao, znao i bio potpuno uvjeren da moral kultivira, oplemenjuje i prožima čovjeka pojedinca, pravo, norma i zakon uređuju i uokviruju zdravu, pravu, pravednu i ozbiljnu zajednicu, a ljudi koji u njoj rade moraju imati znanje, karakter, stav, povjerenje, ugled, kompetenciju, kvalifikaciju i biti utemeljeni na istini, poštenju, pravdi te poznavati, priznavati, uvažavati i pomagati ljude.

Kao čovjek vizije, misije, građanske posvećenosti, građanske vrline i građanske dispozicije Abdurahman ef. je znao i bio svjestan da bi ove odlike bile nepotpune i završile bi na praznim željama i dosadnim deskripcijama bez efektivnosti i efikasnosti. U teoriji, ali i u životnom iskustvu efektivnost podrazumijeva i sadržava raditi najbolju stvar i izabrati najbolji cilj. Od svih mogućih rješenja i izbora u bilo čemu, sa stajališta i ovog i budućeg svijeta, izabrati najbolju temu, najhairnije poslove, pravo društvo, pravi kontekst i najbolju nauku koja ljudima olakšava život, na ovom i spašava ih na onom svijetu. To je efektivnost ili iršad.

Primjereno svome znanju, mudrosti i iskustvu života Abdurahman ef. u okviru iršada – efektivnosti birao je i pravio prvi izbor sa stajališta, potreba, interesa, sadržaja, planova, programa, ideala i ciljeva Islamske zajednice, a sebe i svoje ostvarenje tražio je u okviru toga. Svjedočanstvo toga je da je 1960. godine, bez obzira na sve okolnosti i uslove, napustio državnu firmu sa velikom plaćom i došao raditi u Islamsku zajednicu. Najveći, najizazovniji, najsloženiji, najosjetljiviji i sa stajališta izvršavanja nekih islamskih poslova i aktivnosti bila je institucionalna, sistemska, planska i programirana organizacija obavljanja hadždža na nivou SFRJ.

Pošto je 1961. održan Samit nesvrstanih zemalja u Beogradu, a u pokretu Nesvrstanih najviše je bilo muslimanskih zemalja, ta politička klima davala je muslimanima mnogo veće prilike, mogućnosti, prostore, slobode pa i prava za vjerski život i praksu, posebno mogućnost za obavljanje hadždža stotina i stotina ljudi u organizaciji Islamske zajednice. U tim okolnostima i takvoj situaciji Islamska zajednica nije imala ni kadrovske, ni materijalne, ni tehničke mogućnosti da se adekvatno odazove tom izazovu i obavezi.

Zahvaljujući očevom dnevniku i bilježenju svih mjesta kroz koja su se kretale i gdje su sve boravile i konačile naše hadžije od 7. marta 1966. kada su krenule iz Sarajeva do 19. aprila 1966. kada su se, nakon šest sedmica vratile, Adnan nam daje živu sliku tog puta

Tada na scenu stupa Abdurahman Hukić, šef kabineta reisul-uleme i na svoja pleća kao znalac sedam stranih jezika preuzima institucionalno organiziranje hadždža. Ako se pod morfološkom bazom društva podrazumijeva sve ono što se odnosi na demografiju i geografiju seoskih i gradskih centara, onda je bez ikakve dileme i sumnje Abdurahman ef. bio najveći poznavalac muslimanskih naroda i zemalja i iznutra i izvana u drugoj polovini dvadesetog stoljeća. Bez ikakve dileme i ikakve zadrške, on je bez usporedbe s bilo kim najznačajniji, najsposobniji i najzaslužniji čovjek za organizaciju hadždža na prostorima bivše SFRJ. Tu je njegova efektivnost od uspostavljanje veza, kontakata i poznanstava sa ljudima koji se pitaju i odlučuju o hadždžu do biranja saradnika i hotela došla do punog izražaja.

U teoriji, ali i u životnoj praksi efikasnost znači određeni i izabrani posao pravilno, tačno, sigurno, pouzdano, vjerno, na pravi način i najkvalitetniji, ali i najracionalnije raditi i uraditi. U okviru efikasnosti Abdurahman ef. je u svakom poslu i na svakom poslu bio: sposoban, znalac, svjestan, samosvjestan, stručan, vjeran i predan u poslu, nedvosmislen u radu, eksplicitan, efektan, poznavao je i proučavao akte i materijale, bio je predvidljiv u proceduri i načinu rada, isključivao je iracionalne i voluntarističke elemente u donošenju odluka, znao je i bio je svjestan šta je službena i poslovna tajna, poštovao je nadležnosti, red i hijerarhiju i, koliko god je mogao, štedio je od nepotrebnog rasipanja, a za prave vrijednosti i stvari nikada nije žalio para. Latini kažu: “Nomen est omen” – Ime je znak. Možda se najbliže i najpouzdanije razumijevanje Abdurahmana krije u njegovom imenu. Ime Abdurahman znači rob Svemilosnog.

VRATIMO SE KNJIZI

Knjiga pred nama autora Adnana Hukića u svojoj strukturi sastoji se od: 1) Predgovora autora; 2) Uvoda; 3) Spiska hadžija za 1966; 4) Odlaska na hadždž; 5) Izvještaja glavnog vodiča sa putovanja na hadždž 1966. godine; 6) Značenja navedenih pojmova i skraćenica; 7) Kaba i hadždž kroz istoriju; 8) Kako obaviti hadždž; 9) Način obavljanja hadždža i 10) Literatura.

Knjiga pred nama je knjiga argumenata i dokumenata sa 14 slika monumentalnih džamija, 7 medžlisa, 11 istorijskih muzeja i 11 mezaristana i turbeta. Kao inžinjer Adnan prezentira maršrutu i dužinu puta: Sarajevo – Beograd 350 km, Beograd – Sofija 400 km, Sofija – Istanbul 550 km, Istanbul – Ankara 450 km, Ankara – Adana 500 km, Adana – Halep 270 km, Halep – Damask 400 km, Damask – Aman 210 km, Aman – Ma’an 220 km, Ma’an – Al-Mudawara 110 km, Al-Mudawara – Tebuk 130 km, Tebuk – Al-Eshash 540 km, Al-Eshash – Medina 220 km, Medina – Alyutamah 100 km i Alyutamah – Mekka 415 km.

Zahvaljujući očevom dnevniku, svjedočenju, sjećanju i bilježenju svih mjesta kroz koja su se kretale i gdje su sve boravile i konačile naše hadžije od 7. marta 1966. kada su krenule iz Sarajeva do 19. aprila 1966. kada su se, nakon šest sedmica, vratili sretni, zdravi i živi i što su obavili peti šart islama – hadždž, Adnan nam tako živu i vjerodostojnu sliku tog puta daje da se može snimiti izvanredan dokumentarni film. Taj film bi upotpunjavalo šezdeset slika hadžija koji su tada bili na tom časnom putu. Najvjerovatnije niko od njih nije danas živ.

Oko ovog putovanja na hadždž 1966. dvije su stvari fascinantne vezane za glavnog vodiča Abdurahman ef. Nijedan mu bitan detalj na putu nije promakao i kako odmah bez čekanja i otezanja rješava probleme. Veliki je izazov 295 hadžija, 191 iz Bosne, 4 vodiča, jedan sanitarac, 74 iz Srbije, 1 vodič i 24 iz Makedonije. Autobusima se negdje (u pustinji) išlo neasfaltiranim putevima, a u pustinji se prenoćilo 8 noći. Nad svim tim bdije, nadzire, provjerava, savjetuje i podučava Abdurahman ef. Njegov Izvještaj o hadždžu 1966. godine koji je podnio 14. juna 1966. je najbolji, najkompletniji, najkonkretniji i najsadržajniji izvještaj koji sam ja pročitao u okviru Islamske zajednice. Svaki uposlenik koji radi u Islamskoj zajednici morao bi imati taj izvještaj kao urnek kako se to piše.

U navedenom izvještaju Abdurahman ef. je prezentirao sve nedostatke, ali je i predložio sve nužne i potrebne mjere da se put na hadždž olakša i poboljša. Kada se ovo sve navodi, mora se kazati da tada nije postojao nikakav ured za hadždž niti ijedan uposlenik po tim pitanjima, a i saudijska ambasada nije bila ni u Beogradu ni u Sarajevu, nego u Rimu i tamo su se morale vize vaditi. Bez obzira na to što je to za Hukića bio samo jedan, pored svih ostalih poslova, njegove hadžije, bez obzira na to čime su putovale: autobusima, brodovima ili avionima, nisu kasnile.

Uistinu, pri punoj svijesti, vruća srca, radosne duše i hladne glave konstatiram da Islamska zajednica pozadugo neće imati takve alime, autore i autoritete i uposlenike kakvi su bili Husein Đozo i Abdurahman Hukić. Knjigu pred nama odlikuje znanstvena akribija i pojmovni instrumentarij. Kao inžinjer služi se metodom indukcije, a kao šire obrazovan intelektualac služi se i historijskom komparacijom, analogijom i dedukcijom. Kao čovjek ove sredine, koji je rastao uz oca i Đozu, autor ima potpunu identifikaciju sa prirodnom i društvenom sredinom, on se unutrašnjim uživljavanjem i saživljavanjem sa događajima, on ih hermeneutikom razumijeva i smisleno povezuje u njihovim tokovima i procesima.

Znajući ih izvana, razumijevajući ih i povezujući ih iznutra, autor sve događaje stavlja u kontekst vremena, prostora i društvenih okolnosti. Kontekst kao takav podrazumijeva i prirodnu i društvenu sredinu i tradiciju i kulturu i historiju i geografiju i životopis i intelektualnu i duhovnu povijest nosećih autoriteta. Ne slučajno autor knjige u predgovoru navodi genezu, riježvu i korijen porodice Hukić. Rodočelnik je Mustafa rođen 1810. koji se sa vojskom doseljava 1840. Imao je trojicu sinova: Osmana, Mehmeda i Saliha. Sin Osman također ima trojicu sinova: Hamzu, Šabana i Ramu. Hamza je Abdurahmanov otac, a autora knjige djed. Hamza Hukić je prvi tojšićki hadžija. Bio je vlasnik hana sa dućanom. Po svojoj ulozi i doprinosu bio je jedan od najzaslužnijih i najvažnijih ljudi.

Što se tiče njegovog oca Abdurahmana, znalca sedam jezika koji je diplomirao na El-Ezheru – Usuli-Din – Temelji vjere i prava, plus dvije godine studija ekonomije na francuskom jeziku. Pošto nije prihvatio Partijinu ponudu preko UDBE da radi za njih, ubrzo nakon toga uslijedio je montirani proces na kome je osuđen 15 godina, a odležao je 7 godina i 8 mjeseci. Po izlasku iz zatvora zapošljava se u tvornici bicikla na Ilidži kao fizički radnik. Bifon kaže: “Čovjek to je stil.”

Abdurahman je bio čovjek velikog stila i rođeni diplomata. Pred očima mi lebdi slika kako je i koliko je kao konobar sa svojim plemićkim stilom i razgovorom na sedam stranih jezika fascinirao stranu delegaciju. Doduše, na to nije ostao imun ni direktor Veletrgovine koji ga nakon kratkog vremena poziva i nudi radno mjesto uz prethodnu saglasnost vlasti, da bude rukovodilac službe komercijale. To podsjeća na slučaj Josea Mourinha koji je bio prevodilac trenera Barcelone Boba Robsona. U toku utakmica Mourinho je iznosio tako interesantna i stručna zapažanja o igri da mu se u jednom trenutku obratio Bob Robson: “Od sutra ti nisi moj prevodilac, nego moj prvi pomoćnik.”

Ako pod sadržajem društvenog podrazumijevamo sveukupnost međuljudskih veza, relacija, komunikacija i odnosa, onda Abdurahman Hukić, kao šef kabineta, kasnije kao savjetnik reisul-uleme, dugogodišnji glavni urednik Glasnika, direktor Gazi Husrev-begove i glavni urednik Anala te biblioteke, reisu-l-hadždž – glavni vođa za hadždžd, učesnik je mnogih skupova o islamu u Evropi i Aziji, onda se on čitav život zalagao za prave i ispravne odnose među ljudima, narodima, religijama i kulturama, a to su: priznanje, koegzistencija, tolerancija, suživot, integracija i akulturacija.

Ukoliko je kultura u osnovi svjesno i slobodno priznanje ovisnosti o Bogu, plemenit odnos prema ljudima i društvenost, obrada zemlje i ispravan odnos prema prirodi, Abdurahmanov potpuni angažman na prikupljanju donacija i priloga: za Mušku medresu u Sarajevu, za izgradnju džamije u Zagrebu, za sanaciju Begove džamije u Sarajevu, otvaranje imanja na Jarčedolima i prikupljanje donacija za El-Kalemovu štampariju, čini ga autentično kulturnim čovjekom i osvjedočenim vjernikom. Abdurahman ef. je napisao tri izuzetno značajne knjige. To su: “Jugoslovenski vodič u arapskom svijetu”, “Jugoslovenski govorni i turistički vodič u turskom svijetu” i “Kako ću obaviti hadždž”.

RJEČNIK NA 3.950 STRANICA

Preveo je tri knjige i napisao je više od 20 autorskih tekstova o: Arapima i islamu u Evropi, o abortusu u učenju islama, o zekatu i sadekatul-fitru, maloj islamskoj enciklopediji, savremenim kretanjima u islamu, doprinos islama medicini, kamata u islamu. Ono što se ne bi trebalo zaboraviti i što trajno treba pamtiti jeste Abdurahman ef. uloga oko pripremanja Rječnika arapskog jezika, profesora Teufika Muftića sa 150.000 pojmova i riječi na 3.950 stranica. To je projekat koji u svijetu vode i rade akademije nauka, leksikografi i enciklopedijski zavodi, a ovaj poduhvat počiva na plećima dvojice ljudi, autora, profesora Teufika Muftića i Abdurahmana Hukića. Koliko je tu sredstava trebalo i koliko je tu posla bilo.

 

Hukić nije samo: “Pregledao i za štampu pripremio arapsko-srpsko-hrvatski rječnik” nego su sve pripreme i organizacija bile u njegovim rukama. Upravo zato je njegov angažman na rječniku, poslije organiziranja hadždža, njegov najveći uspjeh i rezultat u životu. Bez njegovog angažmana nisam siguran da li bi i kada bi taj rječnik ugledao svjetlo dana. Abdurahman ef. i njegova hanuma ostavili su dvoje zlatne djece iza sebe: Adnana i rahmetli Aidu koji su svaki vakat klanjali. Ova knjiga je i sa elementima topike – učenje o mjestima, povijesti, geografije, sociografije, antropologije, arheologije, sociologije, a prije svega knjiga argumenata, komparacija, analogija, zapažanja i lijepih detalja. Svim žićem i bićem i iskreno preporučujem ovu knjigu za štampanje.

Oslobođenje.ba

Pročitajte i ovo

Ambasada Japana nastavlja podršku razvoju Fojnice: Odlična saradnja sa Zavodom “Bakovići”, Domom zdravlja i Opštinom Fojnica

Danas je održan prijem kod ambasadora Japana u Bosni i Hercegovini, koji je bio prilika …