fbpx
Subota , 22 Juna 2024

Lamija Durak: Neopisiv je osjećaj živjeti sa hidžabom

Biti mlad znači, između ostalog, imati blagodati kao što su zdravlje, slobodno vrijeme, ali i odgovornosti i izloženost mnogi izazovima, suočavanje sa preprekama, predrasudama. 
Osobe koje praktikuju načela islama dodatno su izloženi izazovima i pažnji u društvo što može izazvati pritisak i stres.
 Semir Krnjić uradio je zanimljiv razgovor sa Lamijom Durak iz Travnika koja pohađa srednju školu u Zenici.
Prije svega hvala ti na vremenu koje su odvojila za Akos.ba. Ko je Lamija Durak? 
Lamija Durak je sedamnaestogodišnja, slobodno ću reći – djevojčica, rođena u Travniku. Učenica drugog razreda srednje Medicinske škole u Zenici, smijer Medicinska sestra/tehničar.
Mlada si odlučila nositi hidžab, kako se osjećaš sada? 
Stavljajući hidžab sam, konačno, elhamdulillah, dobila priliku biti svoja, biti ono što zapravo jesam. Zaista je neprocjenjiv, i neopisiv osjećaj, živjeti s tom krunom, i biti konstantno pod Njegovom zaštitom.
Kako je reagovala tvoja okolina, prijatelji, roditelji? 
Što se tiče vjere, ja sam osoba koja rijetko u javnosti govori na tu temu, izuzev s ljudima s kojima pronađem “zajednički jezik”, što bi se reklo, jer smatram da je tema itekako osjetljiva, i da je to nešto što treba biti isključivo na relaciji: čovjek-Bog. Shodno tome, samo bližnji su znali za moju želju za hidžabom. Nakon pokrivanja su svi bili iznenađeni i šokirani, jer je ta konačna odluka pala iznenadno i brzo, međutim reakcije su bile i više nego pozitivne, sve se posložilo ljepše nego što bih mogla  zamisliti. Roditelji su, naravno, kao i u svemu dosad, bili najveća podrška, da mi ih Allah nagradi.
Živimo u vremenu iskušenja, kako je u današnjem vaktu biti pokrivena djevojka? 
Znate kako, čudni su ljudi, posebito kod nas na Balkanu, takav nam je mentalitet prosto. Uvijek, naravno, ima tih čudnih pogleda, ispitivanja, propitkivanja, komentarisanja i beskorisnih savjeta koje niko nije ni tražio, ali eto, šta je tu je, nismo svi iti. Iskušenja uvijek postoje, i elhamdulillah da je tako. Bori se insan konstantno, kako s ljudima, tako i sam sa sobom, valja to sve dostojanstveno iznijeti, ali zaista, nema tih riječi kojima bi se mogla opisati ljepota osjećaja, duševno zadovoljstvo i konačni smiraj, elhamdulillah.
Kome si prvom otkrila svoju želju za hidžabom? 
Svoju želju za hidžabom sam prvo otkrila svojoj mami, bez čijih savjeta, podrške i dove ne bih, možda, imala tu potrebnu hrabrost za ovaj veliki životni korak.
Da li postoji neko ko je bio tvoja inspiracija, pa si poželjela da se pokriješ? 
Iskrena da budem, nemam određenu osobu za koju bih mogla reći da je bila sebebom mog pokrivanja, ta je želja jednostavno došla spontano, još u djetinjstvu, a hidžabu sam se sve više približivala kroz džamiju, mektebsku nastavu, razne dersove, predavanja, priče i iskustva već pokrivenih djevojaka, žena, koje su mi oduvijek bile uzorite fascinantne pa sam željela, jednostavno, da budem poput njih.
Koliko je trajala to vrijeme do konačne odluke? 
Ja sam, zapravo, prvi put želju za hidžabom izrazila u petom razredu osnovne škole, dakle negdje u dobi 11-12 godina. Moji su, naravno, tada bili protiv toga iz razloga što sam bila dijete koje sigurno nije bilo svjesno odgovornosti i veličine hidžaba, jer nije hidžab samo komad tkanine, već je to ponašanje, govor i kompletna pojava žene. Imala sam želju upisati Elči Ibrahim-pašinu medresu u Travniku, no, međutim, zaljubila sam se u medicinski poziv, i sudbina me odvela na neku drugu stranu. Allah zna najbolje.
Plašila sam se jedino toga da će mi, ne daj Bože, taj farz, taj hidžab, ostati dalek i stran, da će se vremenom ta želja izgubiti negdje, ko zna gdje, no međutim živjela je u meni godinama, i bivala sve intenzivnija do samog njenog ispunjenja, na početku mjeseca februara ove godine. Allah mi je u snu, uoči Lejletu-r-Regaiba, poslao išaret, i znala sam da je to to, da nema više odgađanja, i da je mojih “pet minuta”, konačno došlo, elhamdulillah.
“A ti obraduj strpljive..”
Mnoge djevojke imaju želju za hidžabom, ali se plaše okoline, šta bi ste im poručili? 
Pitaju me za savjete, i slušam svakodnevno izgovore koje sam i sama imala, između ostalog i ono famozno: “Šta će ko reći?”; no, međutim, moje viđenje jeste da je kratak ovaj Dunjaluk i prolazi nam život, ma koliko treptajem oka. Nema smisla da se brinemo za Allahove robove, a ne preispitamo se zašto nismo pokorne  Stvoritelju. Zar da ostanemo uskraćene Njegovog zadovoljstva zbog straha od neprihvaćanja, neuklapanja, reakcija, zar da Vječnost prodamo za prolaznost?
Jedna rečenica koja mi se posebno urezala u sjećanje, jeste izjava mlade djevojke, da nije važno kako živjeti s mahramom, važno je kako umrijeti – bez mahrame, kako nepokorna stati pred Gospodara Svjetova.
A ljudi kao ljudi, ne možeš im ugoditi. Pričat će, i ušutjet će.
Osuđivat će, ma šta god uradila, dobro ili loše.
A svaka prepreka, nakon stavljanja hidžaba, zaista, prestaje biti preprekom, i svaki izazov postaje bezazlen. Molim Allaha da se smiluje i olakša svakoj djevojci koja čezne za hidžabom, ima želju za ispunjenjem te naredbe, ali ju nešto, ili neko sprečava u tome.
Za Akoa.ba piše: Semir Krnjić

Pročitajte i ovo

Neopisiva tuga: Na Ahiret preselio 1-godišnji Adem Fejzić iz Višnjice kod Kiseljaka

Na Bolji svijet je preselio ADEM (ELMEDIN) FEJZIĆ iz Višnjice. Preselio je na Ahiret u …