Vijesti iz Fojnice i okoline
Mladi Prijedorčanin Kristijan Vujčić (26) jedan je od 250 korisnika javne kuhinje “Optimisti” u Prijedoru. Svaki dan dolazi po obrok za sebe i majku i to valjda više nikom ne bi bilo čudno, da Kristijan nije junak priče iz bosanskohercegovačkih “lovaca na oluje” i mladić koji je s desetkom diplomirao na temu reforma javne uprave u BiH.
Od diplomiranog ekonomiste, smjer javna uprava, do javne kuhinje je trnovit put o izgubljenim snovima i nadanjima da negdje pod ovom kapom nebeskom postoji makar i jedno mjesto na kojem će biti siguran i srećan. Danima smo ga nagovarali da priča. Skroman i jednostavan kaže da se u ovoj koži, u kojoj se našao prije jedanaest mjeseci, kada je zbog pandemije izgubio posao skladištara, ne osjeća nimalo lagodno.
“Nisam jedini koji je ostao bez posla. Svjestan sam da je moja pozicija na toj nekoj društvenoj ljestvici sada na samom dnu. Ako se pitate da li me je sram zbog toga, ove slike iznad i ovog apela ispod teksta, priznajem jeste. Sram me je, zemlje po kojoj hodam, onog fakulteta, gimnazije a posebno prijatelja i rodbine. Ova godina mi je uzela sve što sam godinama pokušao da održim na nogama, a evo danas i ugled”, priča s tako vidljivom, gotovo opipljivom tugom mladić koji nije zaboravio one koji su sad, ali i ranije bili uz njega, prenosi Prijedor info.
“Zahvalan sam im naravno. Ovo je samo još jedna tužna i sramna životna priča u moru drugih ali i ogledalo kakav je zapravo položaj mladih. Kada prođem kroz grad tek tu i tamo ponekog sretnem. Moja generacija je većinom na Zapadu, a kao mali smo maštali i gradili snove o svojim uspjesima i boljem životu ovdje. Nažalost evo svakim danom je sve teže i lošije”, kaže ovaj 26-godišnjak koji za ovih 11 mjeseci nije sjedio skrštenih ruku, već je aktivno i nažalost bezuspješno pokušavao pronaći bilo kakav posao.
Dodaje da je negdje kod 60-te aplikacije prestao da broji, a odgovor je dobio tek na pet.
“Nisam bio izbirljiv, aplicirao sam i u struci i mimo nje”, ističe Kristijan koji je u tom periodu bukvalno radio sve i svašta kako bi preživio.
Bili su to poslovi na dnevnicu, od poljoprivrednih radova tokom sezone, berbe voća do rada na pilani i sječi stabala.
“Volontirao sam čak i u humanitarnim organizacijama. Kako je vrijeme postajalo hladnije tako su se prilike za nadničenje prorijedile, pa sam bio primoran da se obratim javnoj kuhinji “Optimista” kojim se ovom prilikom takođe zahvaljujem. Nekako se taj naziv javne kuhinje pogodio s mojim načinom razmišljanja. Uprkos svemu što me snašlo, ja sam ipak optimista iako sam ove godine radio sve najteže poslove o kojim kao akademski građanin nisam ni sanjao. U tom sam vidio lekciju. Valjda je život htio da me nauči nečem novom, da mi pokaže prave vrijednosti”, uvjeren je Kristijan.
Onim koji budu ovo čitali želi da prenese i poruku, da bez obzira kakav stav imali o članku, njemu lično, njegovoj situaciji, želi da kaže da je država bez mladih mrtva.
“Kao i društvo. Demografska slika je neumoljiva. Prijeti nam nestanak i Srbima i Hrvatima i Bošnjacima. Krajnje je vrijeme da se zapitamo gdje smo to pogriješili. Završio bih uz riječi da je moj život u ovoj državi i ovom gradu pakao. No, koliko nas je još, ljudi koji su u mnogo težoj situaciji, kojima sam i sam pomagao dok sam bio zaposlen. Koliko je bolesne djece koja se liječe preko humanitarnih akcija i sl. To je ono na šta pomislim svako jutro kada se probudim. Pomislite i vi”, poručuje Kristijan onim do kojih će doprijeti ova njega priča.
Nas je iskrenuo rastužio. S jedne strane to je njegova hrabrost da se suoči sa situacijom u kojoj je, a s druge i nemoć da izađe iz začaranog kruga u kojem se ne svojim izborom našao. Da sve bude gore, mada on to nikad ne pominje, ovaj mladi čovjek s punom odgovornošću brine i o svojoj bolesnoj majci.
Bit će vam zahvalan, no najveće hvala dobili bi oni koji bi mu pomogli da se zaposli i da svojim radom sebi i majci obezbijedi sredstva za život. Za čovjeka s desetkom u diplomi, koji se “igra” računarima i iz hobija “olujama” to je tako malo što možemo istog trena učiniti.
