Vijesti iz Fojnice i okoline
Zeničanka Arnela Čoloman (27) prije dvije godine završila je Islamski pedagoški fakultet u Zenici, Odsjek za socijalnu pedagogiju, i otad do danas poslala je više od 50 prijava za posao, međutim, nailazila je na odbijenice.
Naime, iza Čoloman se krije teška životna priča, iako to vješto krije osmijehom koji ne skida s lica.
Otežavajuća okolnost
– Rođena sam s invaliditetom, odnosno bez šake. To mi je, osim činjenice da živimo u zemlji gdje je bez stranke i veza nemoguće dobiti posao, dodatna otežavajuća okolnost – govori Čoloman.
Naime, iako ima završen fakultet, nije se stidjela aplicirati za posao u ugostiteljskim objektima, pekarama, supermarketima, međutim, ništa.
– Predavala sam za poslove koji nemaju veze s mojom strukom, ali bezuspješno. Jedan vlasnik pekare mi je čak rekao da bi me zaposlio kao prodavača, ali ga strah da zbog mene ne izgubi mušterije – priča nam Čoloman.
Ističe da je svjesna invaliditeta, ali smatra da je sposobna zarađivati hljeb i da joj to što nema šake nije prepreka. Ne krije da su je ljudi zbog toga gledali drugačije.
– Invaliditet mi ne predstavlja ništa, ali je problem kako odrastam i pokušavam da se zaposlim jer uviđam da mi pravi problem. Kao djetetu mi nije smetalo, bilo je osude društva, neko te čudno gleda, ali nije me pogađalo. Ali kroz traganje za poslom vidim kolika je, nažalost, prepreka i hendikep – ističe Čoloman za Avaz.
Životni san
Iako ima poziv da ide u Njemačku, najviše bi, ističe, voljela ostati u svojoj zemlji.
Zahvaljujući Zaimu Sagdatiju, vlasniku slastičarne, nedavno je dobila prvi posao, nakon dvije godine traganja, te radi, četiri sata pere suđe.
– Jedino ja radim u porodici. Živim sa sestrom, koja studira, i ocem invalidom druge kategorije. Majka je, također, bolesna. Voljela bih dobiti posao približan mojoj struci, da imam solidnu plaću za život. Posao u skladu sa svojim mogućnostima, jer sam svjesna da ne mogu baš sve raditi, moj je životni san – naglašava Čoloman.
Ne prima nikakvu pomoć
Ne prima nikakvu naknadu za invaliditet. Još jednom uviđa nakaradnost (ne)uređenosti sistema države iz koje, uprkos svemu, ne želi otići.
– Ne primam nikakvu pomoć. Dobila sam postotak invalidnosti od 50 posto, a s tim ne mogu nigdje predati. Svugdje se traži 70 posto. Procijenili su moju invalidnost dajući mi da otvorim kišobran jednom rukom. To svako može – ogorčena je ona.
