fbpx
Petak , 29 Marta 2024

Pobjednički rad Šejle Zečević na temu “Prijatelju, čuvaj mi Mahalu”

“Prijatelju, čuvaj mi Mahalu”

Rođeni su istog dana, mjeseca i godine u razmaku od nekoliko sati. Jedan dobi ime Suad, a drugi Fuad.

Roditelji im bijahu dobri prijatelji pa se i oni družiše od prvih koraka i prvih izgovorenih riječi.

Družiše se i odrastoše zajedno. Nikad matere nisu mazale jednu krišku, odmah su rezale dvije, jer gdje je jedan, tu je, sigurno, bio i drugi.

U jednoj klupi u osnovnoj, zajedno u srednjoj školi.

Nikad nije samo jedan bio kriv za polomljenu voćku, nikada nije mahalsko nogometno takmičenje odigrano bez obojice. K'o šipka i bubanj, Sudo i Fudo.

Onako ljepuškastim, nisu im ni cure bile mrske. Gdje god je bilo žensko društvo, tu su bili i oni, nasmijani, pričali viceve i nasmijavali djevojke do suza.

Zvali su jedan drugog burazerom, svoje braće nisu imali.

I baš kad su snivali svoje prve snove, kovali svoje planove, gradili budućnost, zapuhaše zli vjetrovi, nadviše se tamni oblaci, prve komšije se počeše gledati poprijeko, uvuče se mržnja među ljude.

Zarati se.

Uspostaviše linije odbrane oko grada, oformiše jedinice, mobilisaše muškarce.

Među prvima,sa puškom na ramenu,krenuše i Fuad i Suad. Nasmijani, hrabri, bez ikakve zle slutnje u srcu.

Dolasci kući bili su propraćeni majčinim molitvama, suzama i molbama Boga da ih sačuva dušmanske ruke. I bilo je tako sve dok…

Tog jutra su obojica teška srca i još težih nogu krenuli na liniju. Nešto im nije dalo naprijed, osvrtali su se na Mahalu dokle god je bila na vidiku. Učini im se da majke još uvijek stoje pred kućama i gledaju u pravcu kuda su otišli. Od ranog jutra se pucalo,ranjeni i poginuli su nošeni strmim šumskim putem do vojnog saniteta.

,,Sudo,burazeru moj”,-progovori Fuad-,,poginem li danas,obećaj mi da ćeš mi mater obilaziti, biti joj pri ruci. Imam išaret da se ovo neće dobro završiti.”

,,Burazeru, šta ti je, šta pričaš budaleštine, nikome ništa neće biti”-reče Suad ni sam ne vjerujući u ono što govori.

,,Još ćemo mi hodati zajedno Mahalom, svoju djecu nositi na ramenima, piti kahvu na ledini kraj rijeke.”

Njegove zadnje riječi ni sam nije čuo od zaglušujuće eksplozije. Dolazio je svijesti teško,osjećajući na sebi nešto teško. Oslobodi se tereta i ugleda teško ranjenog Fuada koji je zadnjim atomima života pokušavao nešto reći.

,,Burazeru, prijatelju, čuvaj mi Mahalu” i danas,nakon toliko godina čuje Senad posljednje riječi kada ode na njegov mezar da malo popriča sa njim.

Pročitajte i ovo

Džemat dobrih Bošnjaka u Richmond Hillu u Queensu u New Yorku

Ramazan u Americi (4) Džemat Bošnjačko-islamski kulturni centar Plav-Gusinje nalazi se u Richmond Hillu, Queens, …