Fra Mirko Majdandžić: Naša ljubav prema BiH mora biti kao ljubav djece prema materi

 

Ne strahujem ja za Bosnu i Hercegovinu, ona ima budućnost. Strah me je za nas. Gdje ćemo mi sebe odvesti

Osvjetlati obraz Vareša

Svi su dani zanimljivi, ali subota je zeru zanimljivija. Subotom imamo emisiju duhovnog sadržaja „Naša zvona“ na Hrvatskom radiju Bobovac, cijeli sat vremena. Što ponuditi danas? Što bi bilo zanimljivo za slušatelje? Imam nekoliko knjiga, prijatelja, koje pomažu da do slušatelja dopre neka lijepa, relaksirajuća poruka, koja može biti pokretačka snaga za tjedan koji dolazi. Pjesme su, također, dobre, čini mi se. Jer slušateljica, dok sprema ručak ili radi nešto drugo po kući, može pjevušiti pjesmu. A jedna izreka kaže: „Tko pjeva, dvostruko moli“. A ponekad su ljudske sudbine tako teške da ih samo uz molitvu ljudi mogu nositi. I tako je emisija „Naša zvona“ zvonila svoj zvon od podne do trinaest sati.

Sinoć smo imali probu s tamburašima, djecom iz osnovne i srednje škole, koja uče svirati tambure. Spremamo nastup u Domu mladih na Skenderiji u predbožićnom koncertu „Kao nekad pred Božić“. Nastupamo uz Kiću Slabinca, Gorana Karana, Željka Bebeka, Zoricu Kondžu, klape iz Dalmacije i tamburaše iz Slavonije i Vojvodine, ipak je to veliko za nas i varešku djecu. Moramo osvjetlati obraz Vareša! A ja imam još i kratku probu za sutrašnji nastup na Bobovcu uz Dan državnosti. Gordana i Zlatko, dugogodišnji prijatelji, pomoći će mi da to zvuči lijepo.

Fra Anto i ja spremamo raspored za sutra, nedjelja je i to nam je „najradniji“ dan u tjednu. Naša župa je prostorno velika i imamo molitve od Pržića i Vareš Majdana do Pogari i Duboštice.

 

Nedjelja, 25. novembar

„Zabranjena ljubav“

Fra Josip, profesor na Franjevačkoj teologiji u Nedžarićima (dolazi nam nedjeljom pomoći) javio je da ga je „safatala“ groznica i da ne može doći. Pravimo novi raspored, da mogu otići u 11 sati na Bobovac. Lako se mi dogovorimo, jer drugujemo od 1975. godine, kad smo došli u prvi razred u Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom. Nedjeljom su vareške crkve i u gradu i na selima mjesta gdje Varešani mole za Vareš, za snagu za danas i razboritost za sutra. Siguran sam da im je danas u molitvama i Bosna i Hercegovina i njezina budućnost. Ponekad kriju koliko je vole (kao da je to neka zabranjena ljubav), ali sigurno za nju mole.

Na Bobovcu se okupljaju ljudi s raznih strana, da obilježe dan ZAVNOBiH-a, kada je 1943. godine u Mrkonjić-Gradu potvrđena državnost ove naše zemlje. Organizatori su, valjda od uzbuđenja, zaboravili ponijeti gorivo za agregat, pa smo i pozdravne govore i pjesme „odradili na suho“. Dobra volja nam je pomogla da se tješimo, kako nam je ovako intimnije. I ja sam govorio i s prijateljima otpjevao pjesmu koja govori o odlasku s ovih prostora. A da se to nama ne bi događalo (a događa se, nažalost), morali bismo početi voljeti ovu zemlju. Tri naroda moraju biti njezina tri oslonca, a naša ljubav prema BiH mora biti kao ljubav djece prema materi.

 

Ponedjeljak, 26. novembar

80.000 pregleda na Facebooku

Prijatelj Fuad postavio je snimku s Bobovca na Facebook: 80.000 pregleda za dan. Jesu li ljudi željni i žedni pozitivnih informacija o BiH, jer ih zagađujemo samo negativnim i ružnim vijestima? Ne strahujem ja za Bosnu i Hercegovinu, ona ima budućnost. Strah me je za nas. Gdje ćemo mi sebe odvesti?

 

Utorak, 27. novembar

Moja, ratna djeca iz Dobrinje

Danas je meni rođendan, 58 godina. Čini mi se da nisam star, jer to je oko prosjeka starosti župe Vareš. Izgleda da smo kompatibilni, bar po godinama. Poruke stižu, prijatelji čestitaju, mnoštvo dobrih želja: zdravlja, zdravlja, zdravlja… Hvala svima! Rođendan ne oslobađa od obveza. U dva popodne imam sahranu na Pogari. Ivan Lovrenović završio je ovaj dio svog postojanja i sada prelazi u okrilje Oca nebeskoga. Bio je i svirač, svirao violinu na svadbama, druženjima, slavljima i tako donosio radost među ljude. Vjerujem da je sada član velikog orkestra onih koji su ostvarili smisao postojanja na Zemlji: širenje dobra među ljudima. Uz molitve za putnike prema Vječnoj domovini, otpjevao sam pjesmu „Otiš'o je s mirisima jutra“. I svoga ćaću sam tako otpratio. Davno.

I navečer dođu prijatelji na „čašicu razgovora“ sa dobrim željama i punim srcem. Tu su i „moja ratna djeca“ iz Dobrinje. Bili dječica za vrijeme rata, a sada ozbiljni ljudi, vrijedni, čestiti. Neka ih dobri Bog i dalje prati i čuva, kao i za vrijeme rata!

 

Srijeda, 28. novembar

Rođendansko iznenađenje

Dvojica mojih prijatelja, filmadžije, žele napraviti dokumentarni film u Varešu i o Varešu s radnim naslovom „Ljubav“. Stigli su oko 10 sati i otišli smo do Pogari da zabilježimo što je to sve ljubav radila, kroz kakve oblike i pojave se javlja i što sve mijenja oko sebe. Da, ljubav je čudo i čini čudesne stvari. To sam doživio ovo popodne.

Dogovorio sam sa župnikom u Lepenici koncert duhovnih pjesama u dvorani župnog ureda. Srijedom se skupljaju žene iz Lepenice na druženje: ponesu nešto za pojesti i popiti, razgovaraju, druže se, pjevaju, plešu i igraju. I mi smo, Gordana, Zlatko i ja ostali s njima. I donesoše tortu. Saznale da mi je jučer bio rođendan i priredile su mi takvo iznenađenje da sam ostao bez riječi. A posebnost je ta što se tu druže i Hrvatice i Bošnjakinje. I baš jedna od njih, Bošnjakinja, tortu je pravila. Hvala Bogu što je ove žene očuvao od mržnje i zlobe. Svirali smo i pjevali. Sretna okolnost je bila i ta što nam je repertoar bio sličan. Neka im Bog podijeli zdravlja da se dugo mogu družiti i zajedno veseliti. O njima i s njima trebalo bi praviti dokumentarac: konkretna ljubav na djelu.

Meni je iznenađenje koliko je pregleda imao prilog koji je snimio Fuad Breščić na Bobovcu: u tri dana više od 170.000 pregleda. Vole ljudi Bosnu i Hercegovinu, ali žele da se o njoj, o BiH, lijepo govori.

 

Četvrtak, 29. novembar

Samo jedan papir

Prošle godine smo uveli podno grijanje u crkvu. Treba danas dopuniti zalihe peleta. Popodne sam otišao u Sarajevo, u provincijalat. Član sam jedne provincijske komisije i imamo sastanak. S provincijalom fra Jozom i braćom sastajemo se uz kavu. Pokušavamo pronaći dobra rješenja na neka pitanja, važna za nas. Još nismo našli način da dobijemo dozvolu za obnovu trećeg dijela naše zgrade na Kovačićima, koja nam je bila oduzeta, u ratu spaljena, spaljena vraćena na korištenje. Sada želimo dovršiti njezinu obnovu i napraviti još više mjesta za studente od Srebrenice i Srebrenika, do Bihaća i Busovače. Ali ne ide. Skupili smo, za ne povjerovati, i ogromna sredstva potrebna za obnovu, ali ne možemo, opet za ne povjerovati, dobiti jedan papir, dozvolu za obnovu. Za 80 posto zgrade do sada obnovljene imamo dozvolu, a za preostali dio Općina Novo Sarajevo ne da dozvole. Za ne povjerovati!

U 18.30 u multimedijalnoj dvorani na Kovačima promocija knjige. Ratna događanja u ovoj našoj Zemljici na „brdovitom Balkanu“. Želim povjerovati da su namjere ovih knjiga i njihovih autora Akifa Agića i Faruka Vele doći do istine i bar za koji milimetar se približiti pomirenju nas, djece ove zemlje BiH. A kilometrima smo još daleko. Toga uvjerenja su bili i promotori knjige fra Ivo Marković i Josip Pejaković. Josip je, iako narušenog zdravlja, došao dati podršku Bosni i Hercegovini kakvu nosi u srcu od rođenja u Travniku do danas, ovdje u svome RajvoSa.

 

Petak, 30. novembar

Srce, dobra namjera, nijet

Može li netko pretpostaviti kad će prestati potreba za pučkim kuhinjama i sličnim oblicima pomoći najugroženijima? Nažalost, nitko. Msgr. Luigi Pezzuto, veleposlanik Vatikana, poslao je svoje poznanike, predstavnike nekih organizacija iz Italije da dođu u Vareš i vide kako mogu nešto i oni pomoći ublažavanju teškoća egzistencijalno ugroženih Varešana. I razgovarali smo o projektu pomoći socijalno ugroženima, a uz to još i slabo pokretnima. Još smo u fazi planiranja i razrade projekta. Ali srce je važno, dobra namjera, nijet. Kada postoji dobra volja, siguran sam da ćemo pronaći i način realizacije. Podijelili smo zadatke za slijedeći sastanak.

Danas treba pronaći još materijala za novu sutrašnju emisiju. Kako tjedan prođe brzo. Na pamet mi dođu riječi pjesme: vrijeme ide, teku godine, mnoga ljeta prohujaše… Nekako je tako. I tako treba biti.