Vijesti iz Fojnice i okoline
Fojnica, kao mali grad, je uvijek imala posebne i osebujne ličnosti o kojima bi se mogli pisati romani.
Jedna od takvih ličnosti je definitivno naš Senad Memija, Fojničanima poznatiji kao Mimec.
Mimecov tamni ten, brkovi i cigareta koja vječito gori odaju utisak, za one koje ga ne poznaju, da je u pitanju neki opasan frajer koji samo traži kavgu i belaj.
Daleko od toga, da je naš Mimec anđeo, ali oni koji ga poznaju znaju da se ispod Mimecove „opasne“ vanjštine nalazi dobra i čista duša.
Zbog njegovih dogodovština, ovaj tekst će biti za nijansu duži jer Mimec i njegovi prijatelji su nam imali štošta kazati…
Kako je i sam neobičan, i mjesto rođenja je neobično. Mimec je rođen u Novoj Pazovi u Srbiji 23. aprila 1957. godine jer su mu se majka i otac poslom zadesili u tom gradu.
Školu nije volio, dva puta je obnavljao treći razred osnovne škole, a učili su ga učiteljica Lela, učitelj Hazim Topalović te učiteljica Zemka.
U 6. razredu, kako Mimec voli kazati, demonstrativno napušta školu i sa njim još 27 učenika. Razlog, svi su htjeli ići u Njemačku da rade i kaže da današnja euforija odlaska u Njemačku je vladala i u Jugoslaviji krajem 60-tih i početkom 70-tih godina.
Prije nego što je napustio školu, Mimec je imao veliki eksces koji se i dan danas prepričava…
Naime, direktor škole Radoš Ivan je „stao na žulj“ našem Mimecu i Mimec je kao 14-godišnjak pretukao direktora škole i zbog toga biva osuđen na 6 i po godina maloljetničkog zatvora na Okružnom sudu u Sarajevu od strane predsjednice Suda Mirjane Hadžikarić.
Mimec nije odležao ni dana, zahvaljujući Seni Varešliji koja je tada radila kao socijalni radnik u fojničkoj Opštini, ali pod uslovom da završi školu vanredno te da završi zanat.
I tada počinju Mimecove putešestvije. Prvi posao je pronašao u Ljubljani, zatim je radio u Zagrebu, a potom u sarajevskoj Vodoprivredi.
Odlazi u JNA 1975. godine koju je služio u Šibeniku, Lastovu, Visu, Jabuci…
Nakon JNA, još koju godinu je radio u Sarajevu da bi potom počeo raditi u fojničkoj Vranici na poslovima finalne prerade drveta. U Vranici je radio sve do 2003. godine, a penzionisan je 2013. godine.
Po do sada kazanom, moglo bi se reći da je Mimec pravo opasan lik, ali ne…
Mimec je dobrovoljni davalac krvi koju je darovao 75 puta, posjeduje 27 udarničkih znački sa 24 radne akcije, a dva puta je bio i dvostruki udarnik. Bio je nadaleko poznati koreograf u KUD-u “Zija Dizdarević“, a prve folklorne korake je naučio u KUD „Proleter“ u Sarajevu.
Treba kazati da je Mimec bio i organizator svih prijeratnih derneka u Fojnici te da je dovodio u Fojnicu Merlina, Hari Mata Harija, Hanku Paldum i brojne druge izvođače.
Mimec je bio veoma poznat u čaršiji kao ljubitelj kapljice… Interesantan je podatak da je počeo piti u 12. godini i to sa svojim razrednikom Dervišem Čengićem koji je bio podstanar kod Mimecovih roditelja.
I, sjećam se, kako su svi bili u nevjerici kada je naprasno prekinuo piti u 48. godini. Kada smo ga upitali šta je razlog, samo je kazao da to više nije bilo to.
Bitno je kazati da je Mimec bio aktivni učesnik kao vojnik u odbrani Bosne i Hercegovine sve do kraja rata i ispričao nam je jednu anegdotu koja bi sama po sebi zaslužila veći prostor pa i poseban članak.
Naime, dok su u Bosni i Hercegovini postavljane barikade od strane Srba, Mimec se s posljednjim avionom zaputio u Beograd.
Tamo je, mangupski, pod lažnim imenom i prezimenom iznajmio veliki kombi u beogradskoj rent-a-car kući te se zaputio za Fojnicu prošavši sve barikade s lažnim identitetom.
Definitivno, diverzija kao iz filmova u kojoj je glavna uloga bio naš Mimec.
I za kraj smo ostavili, ustvari, ono što je najbitnije. Mimec iza sebe ima jedan kraći brak, ali veliku radost.
Ta radost su njegova kćerka Delila i unuke Lejla i Amila čiji spomen u društvu uvijek izazovu radosni osmijeh na licu našeg Senada – Mimeca, čovjeka opasnog lica i mehkog srca.
