Vijesti iz Fojnice i okoline
U susret Svjetskom danu osoba oboljelih od cerebralne paralize koji se obilježava svakog 6. oktobra, danas smo u programu N1 govorili o snazi volje, upornosti i neodustajanju. Naša gošća bila je Lejla Ibrahimi, djevojka rođena s dijagnozom cerebralne paralize koja nikada nije dozvolila da je to definiše kroz život. Uprkos brojnim preprekama, i fizičkim i onim koje društvo nesvjesno (ili svjesno) postavlja, Lejla je završila osnovnu i srednju školu, diplomirala na fakultetu i pokazala da granice postoje samo ako ih prihvatimo.
Na početku razgovora za N1 naša sagovornica je pojasnila da je cerebralna paraliza teška dijagnoza, ali da se s njom itekako može kvalitetno živjeti ukoliko sebe prihvatimo takvima kakvi jesmo.
“Smatram da je ovo gostovanje dobra prilika da podignemo svijest i edukujemo društvo i buduće roditelje koji bi mogli dobiti dijete s cerebralnom paralizom: kakva je to dijagnoza i šta ona nosi sa sobom. To je stanje koje ne mijenja samo život pojedinca, nego obilježava i čitavu porodicu”, kazala je Ibrahimi pojasnivši da se ona sa dijagnozom cerebralne paralize suočava od rođenja:
“Do neke šeste godine najveći teret je na roditeljima, a kasnije postajete svjesni šta se događa i kakva ograničenja u društvu sputavaju vaš put”.
Shvatila je da će biti drugačija od ostalih
Ispričala nam je svoju borbu s ovom dijagnozom rekavši da je na početku bila vrlo izazovna i naporna.
“I za mene i za moje roditelje. Dijagnoza je uspostavljena sa godinu dana, kada su primijećeni motorički deficiti koji odstupaju od tipičnog razvoja. Moji roditelji su prije mene imali dvoje djece bez ikakvih problema, pa je mama uočila da ja odstupam u motoričkim radnjama: razvoj nije tekao kako treba. Najveće promjene bile su na hodu – nisam mogla stati punim stopalom, već sam hodala na prstima. Mama je shvatila da se to neće samo od sebe popraviti i potražila je pomoć. Vrlo brzo postavljena je dijagnoza – cerebralna paraliza, tačnije spastična dipareza donjih ekstremiteta. To znači da imam povremene spazme i da sve radim sporije nego tipične osobe: sporije pišem, sporije obavljam neke osnovne radnje, a za neke mi je potrebna pomoć druge osobe”, navela je Ibrahimi.
Prisjetila se i vremena kada se trebala upisati u školu i tek tada je, kako je kazala, shvatila da će biti drugačija od svojih vršnjaka.
Do sedme godine živjela sam na Vratniku, a potom u Hrasnom. Pred polazak u školu u naselju obavljena su inicijalna testiranja. Tada sam prvi put osjetila da različitost može biti doživljena kao mana. Iako sam testove riješila odlično, mami su rekli da bi, zbog nedostatka materijalnih i kadrovskih resursa i zbog kabinetske nastave, bilo ‘najbolje’ da me upiše u Centar ‘Vladimir Nazor’. To je škola za osobe s dijagnozama poput moje, ali i za djecu s intelektualnim poteškoćama i poremećajima ponašanja. Naveli su i da bi me u redovnom odjeljenju djeca mogla ismijavati zbog načina hoda ili strabizma, pa da bi to moglo štetno utjecati na moju psihu. Tada je inkluzija bila samo slovo na papiru. Imam 27 godina – dakle, to je bilo prije oko 20 godina”, istakla je naša sagovornica.
Dakle, završila je osnovno obrazovanje u Centru “Vladimir Nazor”, a iako je trebala ići u redovnu srednju školu kao i ostala djeca, Ibrahimi nam je ispričala da se tako situacija nije odvijala.
“Iz Centra ‘Vladimir Nazor’ su mi preporučili i njihovu srednju školu umjesto da me upute na redovno srednje obrazovanje, po potrebi uz prekvalifikaciju. Brzo sam primijetila, a i oni, da sadržaji idu presporo, da nedostaju pojedini predmeti o kojima sam slušala od vršnjaka. U osnovnoj školi sam bila učenica generacije, a i u srednjoj sam gradivo savladavala bez teškoća. Od šeste godine, zbog čestih boravaka u bolnicama i rehabilitacionim centrima, sanjala sam da postanem doktorica medicine, možda neurolog ili ortoped, kako bih pomagala djeci sa stanjem poput mog”, navela je Ibrahimi.
Međutim, kako nam je kazala, studiranje medicine nije bilo moguće zbog propisa u BiH. Međutim, Ibrahimi nije odustajala već je odlučila savladati sve prepreke koje su joj se tada našle na tom putu.
Po završetku srednje škole, kao učenica generacije, planirala sam upisati medicinu. Međutim, sa 18 godina sam saznala da ne mogu upisati nijednu visokoškolsku ustanovu u državi, jer se ‘specijalna’ srednja škola koju sam završila razlikuje od redovne, sadržaji i program su prilagođeni, i vodi se kao treći stepen stručne spreme. Nakon toga je uslijedila prekvalifikacija, ali i nove peripetije. Tražili su dozvolu Ministarstva za odgoj i obrazovanje i procjenu u Centru za mentalno zdravlje, jer ‘ne znaju na kom sam nivou’. Procjena je pokazala uredan razvoj i čak iznadprosječne kognitivne sposobnosti u odnosu na vršnjake. Dobila sam dozvolu i upisana sam na prekvalifikaciju u Srednju školu za okoliš i drvni dizajn. Prelazak iz učionice s osmero djece u razred s 18 učenika bio mi je potpuno nov. Strah me bilo kako će me prihvatiti, ali sve je prošlo bolje nego što sam očekivala. Zahvalna sam tadašnjem direktoru, gospodinu Moameru Muratoviću, koji me primio i predložio da probno krenem u treći razred, pa po potrebi obnovim godinu radi adaptacije. Sve se promijenilo za dvadesetak dana: uradila sam test iz biologije (predmeta koji ranije nisam imala) za vrlo dobru ocjenu, i škola je zaključila da mogu mnogo više. Uključili su me u dnevnik sa tim razredom i završila sam sve razlike u predmetima. Četvrti razred sam okončala s odličnim uspjehom kao izvanredna učenica. Time su mi se otvorila vrata fakulteta”, pojasnila je.
Sada je na doktorskom studiju
Međutim, studij nije nastavila na Medicinskom već na Prirodno-matematičkom fakultetu na kojem je ostvarila veliki uspjeh.
“Upisala sam Prirodno-matematički fakultet u Sarajevu. Završila sam prvi ciklus (prosjek 8,60 – srebrena značka) i drugi ciklus (prosjek 9,75 – zlatna značka). Kako se sabiraju rezultati oba ciklusa, ukupno mi je zlatna značka ‘za dlaku’ izmakla, ali sam ponosna. Sada sam doktorantica na doktorskom studiju. Moram pohvaliti PMF: za razliku od nekih iskustava u osnovnom i srednjem obrazovanju, PMF je najsvjetlija tačka mog školovanja i primjer inkluzije u visokom obrazovanju”, kazala nam je Ibrahimi dodajući da bi ostale institucije od ovog fakulteta mogle mnogo naučiti kada je riječ o razumijevanju i prihvatanju različitosti:
Najvažnije je razumijevanje i moralna podrška – tu sve počinje. Zatim prilagodbe, koje ovise o vrsti poteškoće. Moja dijagnoza se razlikuje od osobe do osobe; neki prijatelji su u kolicima i susreću se s arhitektonskim barijerama. Sa psihološke strane bitno je da profesori budu susretljivi, voljni da objasne i prilagode metode provjere znanja. Meni je na svakom ciklusu omogućen usmeni ispit umjesto pismenog – dakle, prilagođen način provjere – i imala sam razumijevanje i od kolega i od profesora. To i danas traje”.
Sada je na doktorskom studiju i, kako kaže, zavoljela je biologiju i za svoj izbor studiranja se ne kaje nijednog trenutka.
“Da treba, sve bih ponovo prošla – osim stigmatizacije. Ne želim da iko više doživi da je obilježen. Život s dijagnozom nije lak, ali mnogo teže je kada osjetite da vas društvo ne prihvata. Veći je izazov pretvoriti svoj nedostatak u prednost i reći: ‘Mogu i hoću'”, navela je.
Pitali smo je da li su joj najteže padale tuđe reakcije ili vlastite sumnje?
“Pomalo i jedno i drugo. Ljudi često nemaju strpljenja – svi žurimo. Ako mi treba više vremena na šalteru da nešto popunim, to nekome može biti ‘problem’. Zato je važno da se društvo edukuje o tome kako je živjeti s dijagnozom poput cerebralne paralize. Ja sam blaži primjer; riječ je o teškom neurološkom poremećaju, stanju koje nije progresivno – kako se rodite, tako ostaje. Potreban je kontinuiran rad na sebi i vježbe, a podrška okoline je dragocjena”, istakla je naša sagovornica.
“Barijere su najčešće u glavi”
Na osnovu svega što je proživjela može se zapravo zaključiti da kognitivno nije zaostajala za drugim ljudima, ali su je (ne)svjesno “gurali” u atipičan smjer.
“Nisam ni znala šta sve mogu dok mi se nije pružila prilika i dok problem pismenih ispita nije prepoznat. Danas, iz ugla edukacijske biologije, zagovaram inkluziju: da profesori pristupaju učenicima kao individuama – tipičnim i atipičnim. Aktivno slušanje je ključno; ponekad učenik ne može reći riječima, ali govor tijela poručuje mnogo. Odnos nastavnika čini razliku”, rekla nam je Ibrahimi.
Kaže da sebe u budućnosti zamišlja kao asistenticu na fakultetu.
“Posebno na metodici nastave. Smatram da mogu budućim nastavnicima prenijeti i lično iskustvo i profesionalni pristup – kako pristupiti djetetu s poteškoćama, jer je svako individua. Bilo bi im korisno imati ‘živi primjer’ da se od nekoga ko je bio stigmatiziran i s dijagnozom može stići gdje god poželi. To je izvodivo ako nastavim raditi. Već imam objavljen naučni rad o klimatskim promjenama. Doktorska disertacija bavi se znanjem o cirkulatornom sistemu čovjeka kod učenika medicinskih škola i gimnazija, te efektima alternativnih pristupa učenju uz korištenje modernih edukativnih internet platformi u nastavi biologije. Dio istraživanja je već proveden”, naglasila je.
Na kraju je imala i poruku za sve ljude koji se žale na svakodnevne sitnice.
“Pomalo u šali – dobro je dok se žalimo na kišu i sunce, to znači da je sve drugo na mjestu. A onima koji imaju moju ili sličnu dijagnozu poručujem: ne dozvolite da vas ona odredi. Možete mnogo više – rođeni ste za više nego što piše na papiru. Dijagnoza je zapis; kako ćemo postupiti s njom – to je u našim glavama. Barijere su najčešće u glavi. Ko želi i vjeruje u sebe – može. A društvu poruka: posmatrajmo svijet oko sebe, imajmo više obzira jedni prema drugima. Ne živimo samo u svom mikrosvijetu – oko nas postoji divan makrosvijet”, zaključila je Ibrahimi.
Izvor: N1
