Vijesti iz Fojnice i okoline
Izreka „Vatra oprži tijelo, a briga dušu“ duboko zadire u suštinu čovjekovog bića, ukazujući na razliku između fizičkog bola i emocionalne patnje.
Piše: prof. Indira Pašalić
Dok se opekotina na tijelu vidi i liječi, ono što briga nanosi duši često ostaje skriveno a može biti jednako, ako ne i dublje razarajuće.
U kontekstu savremenog obrazovanja i psihološke podrške, ova izreka otvara prostor za ozbiljno promišljanje o brizi kao tihi oblik unutrašnjeg sagorijevanja koji sve češće obilježava živote i odraslih i djece.
U psihološkom smislu, briga se najčešće vezuje za stanja anksioznosti, pretjeranog razmišljanja, nesigurnosti i straha od budućnosti. I dok fizička bol ima svoj početak, trajanje i kraj, briga se zna uvući u čovjekovu svakodnevicu kao stalni pratilac, iscrpljujući pažnju, emocionalnu energiju i životnu radost.
Produžena izloženost brigama kod djece i odraslih može rezultirati:
- emocionalnim disbalansom i razdražljivošću,
smetnjama u učenju i koncentraciji, - poteškoćama u odnosima s vršnjacima ili članovima porodice,
- psihosomatskim simptomima (glavobolja, bol u stomaku, nesanica),
- razvojem ozbiljnijih anksiozno-depresivnih stanja.
Briga, kao osjećaj koji „živi u mislima“, direktno utiče na psihološko zdravlje, oblikuje sliku o sebi i svijetu te značajno utiče na ponašanje i razvoj ličnosti.
Savremena pedagogija sve više prepoznaje značaj emocionalne dimenzije obrazovanja. U sredinama u kojima se ističu postignuća, produktivnost i ocjene, djeca i mladi često nemaju dovoljno prostora da izraze ono što ih brine. Briga postaje tihi teret koji nose sami, dok istovremeno pokušavaju ispuniti očekivanja odraslih.
Uloga pedagoga i nastavnika nije samo da prenesu znanje, već i da prepoznaju:
- kada dijete pokazuje znakove emocionalne preopterećenosti,
- kako razgovarati o brigama na način koji nije zastrašujući,
- na koji način razvijati emocionalnu pismenost i otpornost kod učenika.
Emocionalna otpornost nije urođena osobina – ona se razvija kroz odgojno-obrazovni proces, kroz podršku, razumijevanje i otvorenu komunikaciju. Dijete koje nauči da prepozna, imenuje i podijeli svoju brigu, čini prvi korak ka njenom prevazilaženju.
U društvu obilježenom brzim protokom informacija, nesigurnostima, krizama i promjenama, briga postaje gotovo svakodnevno stanje. Djeca, mladi i odrasli izloženi su pritiscima koji nadilaze njihove razvojne kapacitete: od školskih očekivanja do porodičnih nestabilnosti, od digitalnih stresova do socioekonomskih izazova.
U tom kontekstu, duševno zdravlje mora postati sastavni dio obrazovnog sistema. Ne kao dodatak, već kao temelj. Bez duševnog zdravlja nema ni kvalitetnog učenja, ni zdravih odnosa, ni ličnog razvoja.
„Vatra oprži tijelo, a briga dušu“ nije samo izreka, već poziv na osvještavanje duboke istine: fizičke rane vidimo, ali emocionalne često ostaju skrivene.
Danas, u društvu u kojem sve češće dominiraju otuđenost, nesigurnost i narušeni odnosi, i djeca i odrasli postaju emocionalno dehidrirani lišeni istinske povezanosti, nježnosti i emocionalne podrške.
Ta tiha iscrpljenost narušava zdravlje, slabi otpornost i potiskuje ono što nas čini ljudima.
Zato budimo jedni drugima izvor topline oni koji će puniti duše zdravim emocijama, kako se ta unutrašnja žeđ ne bi pretvorila u trajnu sušu.
