Dok se susjedne zemlje pripremaju za svečane vojne parade koje odišu nacionalnim ponosom i demonstracijom vojne moći, Bosna i Hercegovina još uvijek bezglavo tumara između političkih trzavica i institucionalne nefunkcionalnosti piše Crna-Hronika.
Brigadir Oružanih snaga BiH Izudin Maleškić postavio je pitanje koje odzvanja u tišini bh. stvarnosti: Kada će vojna parada, parada stvarnog ponosa, prodefilovati kroz Sarajevo?
Ovih dana u fokusu regionalne javnosti je vojni mimohod koji će Republika Hrvatska organizirati u Zagrebu 31. jula povodom 30. godišnjice Vojno-redarstvene operacije „Oluja“.
Kao i brojne druge države, Hrvatska koristi ovaj format da pokaže svoju vojnu snagu, opremljenost, ali i da pošalje jasnu političku poruku i učvrsti nacionalno jedinstvo. Parada služi i kao poruka odvraćanja potencijalnim agresorima.
U isto vrijeme, mnogi bh. građani posmatrat će mimohod u Zagrebu, neki sa simpatijama, neki sa gorčinom.
Isto bi bilo i kada bi se slična parada organizovala u Beogradu. No, ono što Maleškić naglašava jeste podsjećanje da su oružja tih susjeda – kada su prelazila granice Bosne i Hercegovine – donosila smrt, razaranje i beskrajnu tugu bosanskim majkama, bez obzira na vjeru ili naciju.
„Samo jake Oružane snage Bosne i Hercegovine mogu spriječiti nove avanture i sačuvati sve sinove ove zemlje“, poručuje brigadir Maleškić.
Jake OS BiH ne bi trebale nikoga plašiti, jer Bosna i Hercegovina nikada nikoga nije napala – niti će.“
Međutim, realnost je daleko od ove ideje. Umjesto strateškog jačanja i profesionalnog razvoja vojske, politički i institucionalni haos dominira sigurnosnim sektorom.
Podsjeća se na nedavnu zabranu, pa zatim dopuštenje, ulaska političarima Dodiku, Stevandiću i Viškoviću u vojne objekte – situaciju koja je više sličila političkoj predstavi nego ozbiljnom sistemskom djelovanju.
I kao da to nije dovoljno, pojavio se prijedlog o formiranju rezervnog sastava OS BiH – bez jasnog plana, budžetske osnove ni kadrovskih kapaciteta. Javnost se na to jedva osvrnula, jer je sve već zatrpano dnevno-političkim temama i pripremama za izbore 2026. godine, gdje mnogi koriste vojsku kao sredstvo političkog pozicioniranja.
Posebno ironično, navodi Maleškić, djeluje i nedavna posjeta delegacije OS BiH Univerzitetskom kliničkom centru u Tuzli, gdje su – bez prisustva ijednog vojnog ljekara – vođeni razgovori o edukaciji ljekara iz redova vojske.
„Zašto Tuzla, a ne Sarajevo, gdje su sve komande i institucije? Ima li to veze sa predstojećim izborima i političko-privatnim kombinacijama?“, pita se on.
Sve ovo, zaključuje brigadir, pokazuje da dok se druge zemlje uzdižu kroz jake simbole državnosti, poput vojnih parada, Sarajevo ostaje u sjeni vlastitih slabosti.
„Dok god budemo imali ovakve političare i generale, mi ćemo posmatrati parade tuđeg ponosa, dok ćemo za svoju još dugo čekati.“