Vijesti iz Fojnice i okoline
Alija Memišević iz Gunjana kod Kreševa je bio u noćnoj smjeni kada ga je supruga nazvala da traži od policije, vatrogasaca, civilne zaštite kako bi nju i bebu spasili iz kuće u koju je navirala voda. Svi su krenuli, ali cestu je već presjekla bujica. Spasio ih je komšija. Alijino imanje, na kojem je bilo preko 150 kokošaka, staja i garaža prekrili su mulj i kamenje.
Objavila je ovo zamjenica ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH Duška Jurišić koja je danas obišla ugrožena naselja na području Srednjobosanskog kantona koji su potpuni devastirani u poplavama koje su za vikend zahvatile dijelove naše zemlje i tom prilikom razgovarala sa stanovnicima tih mjesta.
Jurišić je podijelila još nekoliko potresnih priča stanovnika ovih područja koji su preko noći ostali bez ičega.
Kadira Memić iz Gunjana ne prestaje da plače. Stan je skoro u potpunosti uništila bujica. Borave kod njenog djevera. Njenom slijepom suprugu donijeli su lijekove, ali nakon što je auto uništeno u poplavama, Kadira nema načina da ga redovno vodi na ljekarske preglede.
Zakir Bećar u ribnjaku je imao preko 50 hiljada riba, koje je uzgojio nakon što su mu poplave prije tri godine sve odnijele. Tada je od vlasti Srednjebosanskog kantona dobio pomoć od 1000 KM. Na njegovom imanju, čini mi se, skupilo se mačaka i pasa iz cijelog naselja. Zakir kaže: “Pošaljite hranu za njih. Za ljude imamo.”
Anica i Zlatko Lukić su se u mjesto Vranci kod Kreševa vratili iz Hrvatske, gdje rade tokom ljetne sezone, tri dana uoči poplava. Kada je bujica krenula, bili su zatočeni u svojoj kući iz koje su potražili spas preko okolnih brda. Bujica sa brda preko puta njihove kuće nosila je križeve sa grobova čak do Kiseljaka.
U Deževicama koje su tri dana bile odsječene od ostalog svijeta, zatičem brojnu mehanizaciju Civilne zaštite, privatnih preduzeća, volontere…
Sa mještanima je i nadbiskup vrhbosanski Tomo Vukšić koji je obišao sva mjesta stradanja. Na komentar kako je bujica odnijela i uništila sve pred sobom osim kip svetog Jakova, kaže kako je kip napravljen na snažnim temeljima i od čelika.
Ljudi nisu. Pitanje je kad će se ekipe, među kojima je i ona sarajevskog komunalnog preduzeća “Rad” umoriti. Ljudi u operativnim centrima umorni su što za svaku kabanicu, čizme, isušivače moraju pisati dopise, intervenisati, čekati…
Zato je potreban dugotrajni angažman svih nas. Ovo nije još jedna od tužnih priča. Dok vlasti i ono što svi u zadnje vrijeme nazivaju “sistem” pokušavaju osposobiti putne pravce, obezbijediti uredno snabdjevanje vodom i strujom, ljudima iz ove priče potrebna je podrška i pomoć da poprave i opreme svoje domove, da nastave život tamo gdje su se rodili i gdje je, sve što su stvorili, nestalo u jednom trenu.
