Harun Pašalić: Hvala MS, danas se ženim!

 

 

U bosanskohercegovačkom društvu, a vjerovatno i u drugim društvima i državama, obični narod dijeli događaje na “od” i “do”, “prije” i “poslije”. U Bosni se najčešće može čuti “od rata na ovamo” ili “do rata je bilo tako i tako”. Niko od nas nije imun na takve vrste podjele gdje je centralna tačka neki bitan događaj bio on dobar ili loš.

Centralna tačka moga života je bio februar 2016. godine! Osnovnu školu, srednju školu, fakultet sam prošao lagahno, bez stresa, bez problema. Imao sreću da radim posao za koji sam se školovao i onda se desi februar. Bolnica, dijagnoza, život bez života… Napušten od države, ali i od ljudi koje si držao bliskima. I tada počinje mijenjanje svijesti, pad u depresiju, nevjerica, dovođenje u pitanje svega.

Život se pretvori u životarenje, a budućnost u najgoru noćnu moru. Pomiriš se sa tim da nećeš imati normalan život, da se nećeš oženiti, imati djecu bez obzira na upornost majke koja ti pokazuje video čovjeka u kolicima koji se oženio i djevojke koja se udaje, a ima rak. Jer to se dešava drugima, a ne meni. Ja neću biti te sreće…

Ali… Dolazi novembar i upoznajem djevojku sa kojom sam se počeo družiti i koja mi počinje biti potpora u borbi sa bolešću. Iako je znala sa čime se borim i živim, počeli smo se zabavljati i svakim danom sve više voljeti i voljeti. Jednog, malo “kriznijeg” dana sam joj rekao da ne razumijem kako može i želi biti sa mnom, čovjekom nesigurnim u sebe, a i u budućnost. Samo je kazala:”Neće ti se desiti bilo šta loše, a ako se i desi, bolje da ja budem sa tobom nego da budeš sam!”

I tada shvatiš šta je ljubav… Ljubav se zove Elmina. 

Zašto ovo pišem… Da nije bilo MS-a, ne bih znao ko me stvarno voli, da nije bilo MS-a, ne bih upoznao svoju Elminu, da nije bilo MS-a, ne bih se danas ženio!