Mračkić Mirhat: “Kahva sa samim sobom”

Kahva sa samim sobom

Sjedem eto tako nekad, sam sa sobom da popijem kahvu, da svedem račune. Jednu s dva, ko nekad. Naravno, ne sipam dva, nisam još toliko odalamio ali uhvatim sebe tako dok pijem tu toplu tekućinu bez koje ne bih mogao, naviklo se godinama, da razmišljam o nekim stvarima, sad ovako, sad onako.

Piše: Mračkić Mirhat, prof.

Kao da nasuprot mene sjedi moje nevidljivo, drugo ja, pa k’o biva diskutujemo uz kahvu. Sjede tako dva namćora, jedan preko puta drugog, ne mogu se dogovoriti znam. Svaki iznosi svoje argumente koji su redovno drugačiji od onih tamo, njegovih.

– I eto k’o biva nešto ti fali? Ti nezadovoljan? Da možeš nabio bi obruč na Dunjaluk, malo Božja kiša!

– A, ti si kao zadovoljan?

– Nego šta sam! Elhamdulillah. Tebi će Redžo krojač prišiti džepove na ćefine pa da tamo poneseš koju paru. I diplomu da poneseš, može zatrebati. Morebit da te tamo imenuju za kakva ministra pa ponesi, nikad se ne zna. Ja ću se za to pobrinuti, ne brini. Nije običaj ali za tebe mi neće biti teško.

– Kani se ti mene. Uostalom, nigdje ne piše da ću ja otići prije tebe.

– Piše, piše. Sve je zapisano samo ti to ne znaš. Ako ništa, prekinut će te ta tolika glad i žeđ za Dunjalukom. Opasno je to Bogami, opasnije nego što ti i misliš.

– Jah eto, samo neka si ti u redu, neka je tebi potaman.

Tu se onaj prvi malo ljutne, požuri da uzme fildžan i ispije ga jer se sjetio da ga čeka nekakav nedovršen posao. Pogleda u onog drugog, a on sjedi zavaljen u udobnu fotelju, na nogama mu tople, filcane papuče, na glavi nakrivljena francuzica.  Lagano, bez žurbe gricnu komadić šećera, otpi gutljaj kahve kratko ali s ćejfom i baci pogled uvis kao da prati neku odbjeglu pticu ili leptira.

– Ne znaš bolan ni kahvu više piti k’o insan. Kahva se ćejfi. Eto, k’o da sad gledam našeg rahmetli dedu: fes, čibuk, duhanska kutija, čakšire i prsluk, a na tom prsluku onaj džepni sat s lokomotivom. I sjedi, ćejfi, gustira kahvu. Odbija guste kolutove dima i prati ih pogledom. Sav se pretvorio u ćeif. A vidi tebe, sve ti je bolan navrat nanos.

– Drukčiji je to vakat bio, ne može se to s ovim porediti.

– A, je l’? Po čemu je ono bio drukčiji vakat molit ću?

– Drukčiji, eto. Sporije se živjelo, nije bilo ove žurbe, pritiska….

– Pa jest. Jest ti brate gadno, sve te pritisnulo, načisto te žalim. Ubaciš prljavi veš u mašinu pa požuri sjedi da ti ko ne zauzme mjesto. Ubaci prljavo suđe u drugu pa pohiti lezi.Ujagmi daljinski da ti ga ko ne otuđi, jest ti vala neki pritisak sa svih strana.

– Samo se ti sprdaj, a mene goni sto obaveza, Sve mi nekako visi za vratom.

– Nemoj da bi se znojan vode napio! Sve se bojim da ćeš zakasniti! Nisi pješke avliju prešao ima godina. Eto, moram opet o rahmetli dedi…

– Ama, ostavi se čo’eka ako za Boga znaš! Ni mrtvom mu mira ne daš, Allah Selamet!

– Jah eto, ne daš ti k’o na njega, a braniš sebe. Da te vidi u šta si se pretvorio, u mezaru bi se prevrn’o. Sjećam se kad bi on kreni pješke u Crniće, treba do nekog ahbaba, nešto da završe. U onaj vakat nije bilo telefona, nema kako poručiti. Ustani bi sa sabaha, pritegni opanke i polahko preko Jasikovice.Nana bi mu spakuj nešto, da mu se nađe u putu, u onu tkanu torbicu, eto k’o da ga sad gledam.

– Pa šta, pješačio sam i ja kada sam morao, sad eto ne moram pa šta!? Jesam li mu ja kriv što nije imao telefona?

– A, je l’ ti ko rekao da si ti kriv? I što me prekide?! I, tako on preko šume u Crniće, ahbabu na vrata, njega nema… Veli hanuma, otišao negdje, neće doći prije mraka. Dedo srkne kahvu, veli doći će za heftu i polahko preko Jasikovice nazad. Nit umoran, nit ljut. A, za heftu opet u Crniće, polahko, bez huje i srkleta “. Bolan, gledam te, ti nazoveš u tu kutiju pa ti ona “slatkorječiva hanuma” veli da je taj što ga vabiš “trenutno nedostupan”, a ti grizeš zemlju. “Sad je naš’o da bude nedostupan”!

Tu se onaj s francuzicom malo i nakrevelji, naruga se. Čak se učini kao da je malo u jednom trenutku i jezik isplazio. Kao malo, svadljivo dijete.

– Ne razumiješ ti to. Čuj ljutim se zbog telefona?! Meni je vrijeme novac.

– Eto, tebi novac, a njemu pljeva? A, othranio petnaestoro djece na svojih deset nokata, skupa s hanumom. Šta će ti toliki novac, da se razbacuješ pred drugima?! Da kupuješ odijela koja si obukao samo jednom dok si ih probavao u prodavnici?! On imao jedno, bajramsko, obuci bi ga dvaput godišnje i halali Huso materi. I bio zadovoljan? Jesi li ti zadovoljan s onim svojim, pretrpanim ormarom?

– Ama, šta si se ti dovezao mene i rahmetli dede? Popusti me, tako ti Boga!

– Zato što ti je dedo bio i vjera i mjera, a ti nit’ si vjera, nit’ si mjera ahmaku!

To bijaše kap koja je prelila fildžan. Skočim, udarim po stolu, a vrela kahva se razli po starom, naninom, vezenom stolnjaku. Pogledah tamo gdje je onaj s francuzicom sjedio da mu se pošteno nakitim. Njega nema, nestao.

– Eh kud mu barem ne usu drugi fildžan, pa neka ga sad sam sebi opere kad je onako tvrdoglav. A, možda je u mnogo čemu i u pravu, ko zna?