Najljepše slike, a i najdraži ljudi koje pamtimo su, uglavnom, oni iz djetinjstva.
Godine 1993., ja, moja mama i teta Sena Durić smo zajedno živjeli u Zenici 4 mjeseca.
Piše: Harun Pašalić
Zajedno smo dijelili svaku koru hljeba, ali pošto sam ja mlađi, Sena mi je ostavljala unutrašnji dio hljeba, a ona je jela koru. (Smijeh op.a.)
Kada se u Fojnici rat smirio, krenuli smo pješke za Fojnicu sve troje.
Prvi dan hoda smo došli do Kaćuna gdje smo prespavali kod dajdže Invada i dajdžinice Amire.
A sutradan smo krenuli put Fojnice preko Rizvića, Majdana, Vladića…
Svi se sjećaju popularne Šupljike koja se nalazila u jednom dijelu tog puta i sjećam se koliko su me noge bolile.
Teta Sena me je “uprtila” na leđa i ponijela.
I dan danas, se smijemo i raspravljamo o tome je li me nosila 2 ili 14 koraka, ali su ti koraci bili za petogodišnjeg Haruna ogromni.
Teta Sena je rođena 01. aprila 1945. godine i upravo smo se ismijali što sam joj čestitao 44.
rođendan.
Iako je napunila 75 godina i dalje je vedrog duha, spremna za smijeh i šalu.
Svoj radni vijek je provela u trikotaži i njene radne kolegice kažu da nadaleko nije bilo bolje šnajderice od Sene.
“Sad samo ovako krpim stvari, nema se tekata ni živaca, kad je počelo ovo sa koronom par ljudi mi je naručilo maske i to su mi platili, ali kad sam vidjela koliki je belaj, počela sam rasparivati čaršafe i besplatno šiti maske pa to moj Jasmin (Klisura) podijeli kome je potrebno” – kaže nam teta Sena.
Pitali smo je, je li joj dosadno, je li usamljena, a ona govori:”Ma, jok, imam Nasu, Jaska, ostalu porodicu, a, Boga mi i svoju Maksumu i Zijadu pa se družimo i pazimo!”
Nakon što sam joj čestitao rođendan, kazao sam joj da ću napisati nešto o njoj na Mahalli, a ona govori:”Nemoj, bolan ne bio, ne volim ja da izađem u javnost!”
Halalit će meni teta Sena, ali morao sam napisati par rečenica jer je puno volim, dio je mog djetinjstva, a i prava prilika je da joj za rođendan poželimo još mnogo godina života, zdravlja, sreće i nafake.