Piše: Harun Pašalić
Talasi iseljavanja stanovništva iz Bosne i Hercegovine ne predstavljaju novinu, uzimajući u obzir historiju Bosne i Hercegovine u posljednja dva stoljeća.
Prvi veći talas iseljavanja je bio za vremena Austro-ugarske bladavine u BiH kada se muslimansko stanovništvo iseljavalo ka Osmanskom carstvu odnosno Turskoj.
Drugi talas je bio za vrijeme Kraljevine SHS kada je stanovništvo Sandžaka i istočne Bosne, glavom bez obzira bježao pred hordama četnika koji su terorizirali stanovništvo tamošnjih krajeva.
Treći talas iseljavanja se dešava početkom 60-tih godina prošlog stoljeća kada, ponovo, Bošnjaci istočnih krajeva Bosne i Sandžaka pod političkim pritiskom odlaze za Tursku.
Četvrti talas iseljavanja iz BiH se dešava na cijelom njenom teritoriju sredinom 70-tih godina prošlog stoljeća kada pripadnici i srpskog i hrvatskog i muslimanskog (bošnjačkog) naroda odlazi za Njemačku, Austriju u potrazi za prosperitetnijim ekonomskim životom.
Peti talas iseljavanja se dešava tokon rata i neposredno poslije rata kada pripadnici sva tri naroda (prvenstveno Bošnjaci) napuštaju svoje rodne grude i odlaze na Zapad ili daleki jug (Australija).
Nažalost, posljednjih godina se dešava i šesti talas iseljavanja gdje ponovo pripadnici sva tri naroda u BiH odlaze vani, prevashodno u Njemačku i Austriju, ali i u Sloveniju, Švicarsku, Ameriku, Slovačku, a veliki broj i u Srbiju i Hrvatsku.
Uglavnom, dva su osnovna razloga bila povodom iseljavanja: strah za fizički život i želja za boljim uslovima života.
Posljednji talas, za koji se samo možemo nadati da je doživio svoju kulminaciju, nosi jednu dominantnu karakteristiku, a to je zasićenje.
Zasićenje od politike, psihološkog terora svakodnevnice ili, pojednostavljeno, gubitak nade. Gubitak nade da će politička situacija, a samim time i obrazovna, ekonomska… postati ikada bolja i relaksiranija.
Na mikroplanu posmatramo Fojnicu. Osjetan je pad broja stanovnika, a što se može vidjeti po broju upisanih prvačića u osnovnim školama koje rade po bosanskom i hrvatskom nastavnom planu i programu.
Do sada, Fojnicu su napuštali ljudi iz ekonomskih razloga, a sada je napuštaju, prevashodno, iz gore pomenutog psihološkog razloga zasićenja.
Nema se šta kriti ako se kaže da u Fojnici oni koji rade u državnim firmama ili ustanovama kao da su dobili premiju.
Međutim, u posljednjih nekoliko mjeseci primjetan je odlazak i profesora iz škola, radnika Zavoda “Drin” i “Bakovići”, radnika iz drugih institucija koje se finansiraju iz budžeta.
U razgovoru sa njima, govore nam da ne odlaze zbog finansija nego zbog “bombardovanja” političara, medija koji čine svakodnevnicu nepodnošljivom.
“Ne želimo da nam i djeca ovo proživljavaju” – govore nam sagovornici.
Na kraju, pitanje odlaska mladih i starijih iz naše zemlje se ne može i neće riješiti sam od sebe niti će se riješiti preko noći. Zadatak je na svima nama, a prije svega na onima koji nas vode u vrhu države da nađu što prije način kako se oduprijeti ovom najvećem izazovu s kojim se susrećemo nakon posljednje agresije na Bosnu i Hercegovinu.