Indira Pašalić: Ocjene u školi su važne, ali zdravlje i odrastanje naše djece je, neuporedivo, važnije

 

Piše: Indira Pašalić, prof. pedagogije

U uzrastnoj dobi od 3 do 4 godine djeca puno pitaju, puno žele da znaju, „otkrivaju svijet“ pa tako nastade i knjiga “Hiljadu zašto, hiljadu zato“. Pitaju do te mjere da roditelje pritisnu o zid da često ne znaju odgovor ili ne mogu odgovoriti na postavljeno pitanje.

Takvim pitanjima često dođe kraj onoga momenta kada dijete pođe u školu. Zašto? Opterećeni su teškim torbama i još težim nastavnim gradivom. Vrlo brzo školske ocjene postanu cilj roditeljima, a nikako cilj djeteta. Tu počinje učenje iz interesa, za nagradu jer će na taj način skrenuti pažnju roditelja na sebe. Odličan uspjeh roditelji često pripisuju sebi i doživljavaju ga kao vlastiti.

Budimo realni, udovoljavati nečijim željama i nije baš lahko pa makar to bilo i za nagradu. Dijete postepeno gubi interesovanje za učenje i, iz godine u godinu, postaje slabije pa nerijetko čujemo „on/ona može, al’ neće“, „sve ima, a nije mu ništa interesantno“, „sve smo mu omogućili, a nije zahvalan.“

Savjetovala bih sljedeće:

• – Volite svoju djecu i svaku njihovu ocjenu;
• – Uživajte u njihovom odrastanju, a ne u njihovim peticama;
• – Budite realni i uvažavajte njihove intelektualne sposobnosti;
• – Ne skrnavite njihove emocije, ako vam ne uspiju donijeti peticu, bit će tužni, a tuga nikada nikome nije ništa dobro donijela;
• – Umjesto stalnih pridika i prigovaranja, slušajte ih;
• – Potrebno ih je podržavati, hrabriti…
• – Potičite ih na razmišljanje, uvažite njihovo mišljenje i stavove;
• – Družite se sa djecom i kvalitetno provodite vrijeme;
• – Izbjegnite pažnju pomoću ocjena;
• – Pitajte i za druge aktivnosti u školi. Škola ne predstavlja samo ocjene. Tamo se dešavaju druženja, svađe, ljubavi, igra…

Škola je važna, ali škola nije sve u životu. Nijedan dan života, nijedno životno doba neće se vratiti. Neka vas vaša djeca pamte kao one koji su ih hrabrili, pružali priliku, pomagali, razvijali samopouzdanje kod njih…, a ne kao mrgude koji su bili nesretni zbog svake ocjene koja nije odličan -pet.

Za kraj, jedna poučna i istinita priča iz grada u blizini Fojnice!

Otac se vraćao sa roditeljskog sastanka i razočaran sinovim jedinicama uputi se u kafanu da se malo „utješi“. Započinje razgovor sa prijateljem i govori: „Teško njemu, kad dođemkući, polomiću ga!“

Prijatelj mu je na to odgovorio:“ Šuti, ti si sretan čovjek. Ja bih dao sve što imam da moj sin Pero može dobiti jedinicu. Moj Pero ne hoda, ne čuje, ne govori. Ja ga volim i nikad ne bih izgovorio te riječi da ću ga polomiti. Život i onako lomi!“