Vijesti iz Fojnice i okoline
Piše: Adel Zuka
U koliko ćemo danas? Ko će bit? Ko će s kim igrat? A što neće on? – ma i ne mora, možemo i bez njega…
Prije nego je postala aktuelna “Refan Allianz Arena” (o kojoj sam pisao u augustu prošle godine) tzv. stadion “Brdo”, koje se nalazi skoro na krovu Obojka, je dugi niz godina predstavljao glavni sportsko-rekreacioni centar Obojka.
(Mjesto na kojem je bio stadion “Brdo”)
Od vajkada sportske manifestacije su se održavale ovdje. Bilo je mjesta da se igra 4+1, taktika je bila uvijek razrađena do najsitnijih detalja bez obzira ko je s kim igrao. Najbolji igrači su bili kapiteni i nije postojala šansa da iko od njih igra zajedno (jedan od njih sam bio i ja).
Svaki dan nakon završenih obaveza okupljanje je bilo pored stadiona i počinjalo se. Iako je vlasnik lopte bio Munja skoro svi su znali gdje se nalazi. Prvi koji dođu su snažnim udarcima u loptu palili alarm da je vrijeme za okupljanje i pravljenje timova. Igrali smo do kasno u noć, pa se dešavalo da ni loptu nismo bili u stanju vidjeti.
Dešavalo se često u ovim situacijama da izgubimo loptu u okolnom grmlju i da je ne možemo pronaći što bi označavalo kraj sportskih dešavanja taj dan. Kao što sam rekao na početku, stadion “Brdo” se nalazio skoro na krovu Obojka što je predstavljalo opasnost da zbog jakih udaraca lopta pobjegne niz okolne strane, a što se vrlo često i znalo desiti.
U tom slučaju bi fudbaler koji je zadnji igrao loptom bio obavezan da istu i vrati kako bi se igra nastavila.
Vrlo često su naše sportske utakmice bile praćene publikom od 10-ak a nekad i više gledalaca, što je predstavljalo pravi sportski spektakl u Obojku.
Posebna čar i uzbuđenje je bilo igrati pred publikom među kojima je bilo i onih koji nisu iz Obojka. Pretežno su to bile nove djevojke koje su došle na nekoliko dana kod daidže, tetke, sestre, nane ili neke druge rodbine.
Utakmice igrane pred njima su već unaprijed bile dogovorene i uglavnom su igrali najjači protiv najjačih, a ujedno je to bila i naša dobrodošlica njima.
Poraz jedne ekipe je predstavljao povod za revanš sljedeću večer, dokaz da nema straha od protivničke ekipe i uvjerenost da mogu doći do pobjede. Igrali smo hrabro, požrtvovano, sa imperativom pobjede, za nas i za raju, za Obojak u kojem nikad nije bilo dosadno i u kojem se znalo šta se dešava od maja do prvog snijega 2-3 sata prije mraka…
Igrali smo do promjene namjene stadiona “Brdo” u neke nove, moderne, drugačije, ne tako žive i dinamične, ali nove namjene s kojim smo se morali pomiriti i preseliti se na “Refan Allianz Arenu”.
