Hodžina sjećanja (85): Šehid Osman Delija (1973-1995) – Oči gledaju, usta ne govore

Šehidski cvijet rosni

Hodžina sjećanja (85): Šehid Osman Delija (1973-1995) – Oči gledaju, usta ne govore

Šehid Osman Delija je rođen 12. 2. 1973. godine u Kozici, općina Fojnica. Roditelji mu bjehu Arif i Fata-hanuma (Hodžić) koji su još imali kćerku Hanifu (Hodžić) i sina Ahmeda.

Babo je radio u busovačkom Šumarstvu, a Majka je brinula o kućnom domaćinstvu, podizanju i odgoju njihovih evlada.

Obzirom da je Arif preselio 1979. godine, djeca su ostala veoma mala kao jetimi pa je sav teret životne borbe pao na nejaka Majkina pleća.

Šehid Osman je o islamu učio u obližnjem mektebu pred Hazim-ef. Ibreljićem i Akif-ef. Hadžićem. Osnovnu školu je pohađao u Majdanu i Kaćunima. Srednje obrazovanje je prekinuo zbog agresije na našu jedinu Domovinu. Bio je jako snažan, vrijedan, čestiti, pošten i odgovoran mladić.

Obzirom da je sa samo šest godina ostao bez Babe,  neumorno je pomagao Majci, mlađoj sestri i bratu. Išao je na dnevnice i privatno radio izvan Fojnice kako porodica ne bi bila nikome „muhtadž“.

Majka Fata-hanuma sa osmijehom kazuje kako joj je Fućko tamićem dovozio vreću brašna, ulje, šećer, kahvu i ostale potrepštine pa govorio: „Osman je zvao s terena da vam ovo dovezem i da vam ništa ne smije faliti.“

Početkom rata šehid Osman se odmah priključio TO odnosno herojskoj Armiji R BiH. Kao pripadnik čete Pridola odgovorno, hrabro i uspješno je izvršavao sve borbene zadatke. Ova četa je, inače, bila pridodata 333. Busovačkoj brigadi pa je i šehid Osman dao ogroman doprinos odbrani Države na terenima njenog djejstvovanja. Herojski je učestvovao u borbama za veličanstveno oslobađanje Vlašića, Bosanskog krova svijeta, gdje je, u kasnijim ofanzivnim operacijama, kao šehid preselio na Bolji svijet 17. 9. 1995. godine.

Uvečer je dovežen pred kuću čija avlija je, kazuje Majka Fata-hanuma, već bila puna tužnog i uplakanog „muškinja i ženskinja“. Ona nije dopustila da se njezin Osman odveze u mektebsku gasulhanu nego je, neopisivim saburom i snagom, zatražila da se unese u kuću i da tu, pod njihovim krovom, još jednom „prenoći“. Subhanallah! Potom je Majka prišla tabutu, proučila Fatihu te sklonila čohu i čaršaf da posljednji put poljubi i izgrli svoga šehida Osmana. Vidjevši njegovo lijepo lice, a otvorene oči, sjetno je kazala: „Oči gledaju, usta ne govore!“ Sutradan je šehidu Osmanu klanjana dženaza i obavljen ukop u mezarju Kozica.

Neka Milostivi Allah šehidu Osmanu Deliji podari sve ljepote Dženneta!

Fojnica, 1. 10. 2026. godine

Prof. Mensur-ef. Pašalić