Hodžina sjećanja (59): Šehid Samir Durić (1971-1995) – Sa osmijehom u šehadet

Šehidski cvijet rosni

Hodžina sjećanja (59): Šehid Samir Durić (1971-1995) – Sa osmijehom u šehadet

Šehid Samir Durić je rođen 5. 1. 1971. godine u Lužinama, općina Fojnica. Njegovi vrijedni roditelji bjehu Mustafa i Tenzila-hanuma (Mekic) koji su, uz Samira, još imali sina Amira te kćerke: Fikretu (Palalija), Hikmetu (Sivro), Razu (Delić), Jasminu (Merdžanić) i Samiru (Merdžanić).

Sve evlade su odgajali u duhu lijepog islama, marljivosti i naše bošnjačke kulture i tradicije. Babo Mustafa je bio dobar insan, a prirodno vrlo nadaren, sposoban i vješt majstor-građevinac koji je pravio kuće, „palio“ krečane, vrhunskom preciznošću je bradvinom tesao japiju. Uz sve to, odgovorno i posvećeno je radio na farmi kod komšije Ive Bošnjaka.

Dakle, šehid Samir je završio osnovnu i srednju automehaničarsku školu u Fojnici nakon koje je kao vozač odslužio vojni rok.

Potom se i on zaposlio na farmi g. Bošnjaka gdje ostaje sve do agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Šehid Samir se odmah uključuje u TO odnosno herojsku Armiju RBiH.

Važio je za sposobnog, pouzdanog i hrabrog borca koji je neustašivo branio slobodu, svoje najmilije, Fojnicu i Državu Bosnu i Hercegovinu na različitim ratištima.

Amidžić Tifan, kroz suze, opisuje šehida Samira kao ljudinu, skromnog, dobrog  i jednostavnog mladića koji je volio familiju, a i ona je njemu uzvraćala ljubav i poštovanje. Posebno je bio nježan i blag prema amidžiću Halidu koji je, pogibijom babe šehida Vahida, ostao kao jetim i prije svoga rođenja.

U pauzi od ratovanja, šehid Samir je radio za brojnu porodicu koja je bez ičega protjerana iz Lužina 1. 6. 1993. godine. U ratnom vihoru je popravio, pokrenuo i sačuvao veliki traktor g. Ive Bošnjaka kojim je prevozio sijeno, ljetinu i ogrijev za porodicu. Tako je u augustu 1993. godine, u akšamsko doba, prevlačio sijeno iz Mujakovića. Na oštroj krivini se otkačila prikolica koju, i pored nekoliko pokušaja,  nije uspio ponovno prikačiti. U tom trenutku se začuo jacijski ezan iz Turkovića. Šehid Samir je rekao rođaku Tifanu da sjednu, odmore i zapale cigaru dok ne prođe ezan. A nakon završenog ezana su iz prvog pokušaja na traktor prikačili prikolicu i nastavili put ka svojoj muhadžirskoj kući.

Naravno, nakon okončanja sukoba Armije R BiH i HVO-a, poštena porodica Durić je Ivi Bošnjaku vratila traktor bez ikakve naknade jer im „ne treba tuđi hakk“.

Šehid Samir je poginuo na Treskavici u nedjelju, 8. 10. 1995. godine, od gelera granate ispaljene sa agresorskog-četničkog položaja.

Sutradan je ukopan na mezarju Šećerhanova bašća. Pred dženazu u gasulhanu je ušao njegov amidžić Tifan da ga još jednom vidi, poljubi i s njim se halali.

Kada je podigao čohu zapanjio se i oduševio – šehid Samir je preselio na Ahiret uz predivni osmijeh sa kojim je izašao pred Stvoritelja Allaha dž. š.

Neka Milostivi Stvoritelj šehidu Samiru Duriću podari sve ljepote Dženneta!

Fojnica, 29. 6. 2026. godine

Prof. Mensur-ef. Pašalić