Vijesti iz Fojnice i okoline
Hodžina sjećanja (36): Džennetski osmijeh i miris šehida Ramiza Karića (1953-1994)
Piše: prof. Mensur-ef. Pašalić
Dana 26. 1. 2026. godine navršavaju se 32 godine od preseljenja na Ahiret šehida Ramiza Karića. Rahmetli Ramiz je rođen u Fojnici 5. 6 . 1953. godine. Njegovi plemeniti roditelji, Avdo i Hanka-hanuma, su ga odgojili u duhu vjere, bošnjačke tradicije, kulture i odgovornog pristupu životu. Nakon završenog redovnog školovanja zaposlio se kao KV vozač, a do agresije je bio uposlen u firmi „Bobovac“ iz Vareša. Sretno se oženio čestitom Selvetom (Durić) sa kojom je dobio kćerku Sabahetu i sinove Emira i Nermina. Rahmetli Ramiz se bez kalkulacija uključio u odbranu jedine nam Domovine, a kao šehid je preselio na mjestu komandira voda 310. brdske brigade na „Darinkinim njivama“ u zaštiti Fojnice u okviru ustavno-pravnog poretka Države Bosne i Hercegovine. Njegov šehadet smo prepoznali kao istinski keramet o kome je u hadisima kazivao posljednji Allahov poslanik Muhammed a.s..
Dakle, te srijede, 26. 1. 1994. godine, iza jacije namaza, učio sam kelime-i-tevhid u prepunoj gornjomahalskoj Muharem-ef. džamiji, a u kome je učestvovao i moj prijatelj iz Saudijske Arabije, plemeniti humanitarac Ferhan Abdullah. I dok je on predivnim glasom učio ajete iz Časnog Kur-ana, uočio sam kroz staklo ulaznih džamijskih vrata siluete boraca koji su, uz treptaje svijeća, unijeli mejita u gasulhanu. Uz blago komešanje i uznemirenost džematlija u zadnjem dijelu džamije, tevhid i dovu smo priveli kraju. Naravno, nakon srdačnih selama sa vjernicima, posljednji sam izašao iz džamije, a u hodniku i ispred džamije pedesetak džematlija je sa nestrpljenjem i neizvjesnošću čekalo. Uzeo sam svijeću, ušao u hladnu gasulhanu i sa Bismilom pomjerio čohu sa glave šehida. Subhanallah, skamenio sam se. Čisto lice šehida Ramiza Karića bijaše nasmijano, a zubi su mu u tmini gasulhane sijali kao biseri. U tom trenutku, ne znajući da je Ferhan ušao iza mene, on je uzviknuo „Allahu ekber, Allahu ekber, šehid, šehid, elhamdulillah!“ Hitro je prišao tabutu, nagnuo se i bez ikakva zazora, sa radošću, poljubio nasmijano lice šehida Ramiza. A, onda se uspravio, duboko kroz nos udahnuo i sav ozaren povikao:“ ريح الجنة, Džennetski miris, Džennetski miris!“ To me je vratilo u stvarnost.
I zaista, nevjerovatno lijep, ugodan i riječima neopisiv miris je zavladao gasulhanom. A mi u tim ratnim danima nismo imali čak ni najobičnije desodoranse.
U ovom nesvakidašnjem i nezaboravnom kerametu, pored ostalog, prepoznali smo riječi Allahovog poslanika Muhammeda a.s. da će šehid imati osmijeh jer u trenutku šehadeta vidi svoje mjesto u Džennetu i da će mu krv (tijelo) mirisati na najljepši misk.
Zato, najiskrenije molim Allaha Milostivog da šehidu Ramizu Kariću i ostalim plemenitim, a hrabrim Bosanskim šehidima, podari sve ljepote zasluženog Dženneta!
Fojnica, 24. 1. 2026. godine
Prof. Mensur-ef. Pašalić
