“Dajte nam da živimo” – Glas sa Prokoškog jezera koji vlast ne želi čuti

U tišini planinskog mira, među mirisima borovnice i domaćih čajeva, danas odjekuju uzdasi nepravde. Federalna porezna uprava je, po svemu sudeći, odlučila obračunati se ne sa krupnim prestupnicima, ne sa onima koji se bogate na račun sistema, već s ljudima koji od svog truda i prirode jedva preživljavaju.

Safet Bureković, demobilisani borac koji je svoje zdravlje i mladost ugradio u temelje ove zemlje, ovih dana proživljava poniženje. Kazna. Zabrana. Uskraćena mogućnost da svojoj porodici obezbijedi osnovno. Njegov “zločin”? Iznajmljivanje kolibe na Prokoškom jezeru – kolibe koju je njegova porodica naslijedila prije više od stotinu godina.

„Nosim gelere u tijelu, kao podsjetnik na ono što sam prošao da bi danas neko mogao slobodno živjeti. Nakon rata nisam tražio ništa. Samo pravo da pošteno živim na svojoj zemlji“, napisao je Bureković u statusu koji se širi društvenim mrežama poput vapaja koji odzvanja iz planine.

I nije Safet jedini. Brojni mještani Prokoškog jezera, čiji su preci generacijama čuvali tu netaknutu ljepotu, sada su meta inspekcijskih udaraca. Porodice koje su nekada preživljavale od stoke, sada pokušavaju opstati nudeći turistima skroman boravak u kolibama, često spavajući u automobilima dok njihovi gosti traže spokoj u planinskoj tišini.

Ali ni to više nije dozvoljeno.

Federalna porezna uprava je ovih dana stigla na Prokoško jezero s kaznama i zabranama. Međutim, postavlja se ključno pitanje – da li ova institucija uopće ima nadležnost za provođenje Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti, u koji spada i iznajmljivanje smještajnih kapaciteta? Nadalje, nameće se sumnja – kako je moguće provoditi zakonske sankcije nad objektima koji, prema važećim propisima, uopće nisu legalizovani? Je li zakon ovdje samo štap, a ne i štit?

Pojedini izvori tvrde da inspekcijski nadzor nije bio slučajan ni rutinski – već politički motivisan.

Prokoško jezero godinama vapi za uređenjem, za zakonitom i održivom regulacijom, ali ne na način da prvi na udaru budu najranjiviji. Zar se planinsko gostoprimstvo, iznuđeno potrebom za preživljavanjem, treba kažnjavati dok istovremeno neki gradovi puni ilegalnih apartmana i vila ostaju neokrznuti?

U ovom trenutku, ovo više nije pitanje samo jedne kolibe, jednog čovjeka ili jedne inspekcije. Ovo je pitanje dostojanstva. Pitanje prava na život. Jer ako ni demobilisani borac, sa gelerima u tijelu, nema pravo na pošten rad – ko onda ima?

„Dajte nam da živimo“, poručuje Safet Bureković. Ako već ne možete pomoći – nemojte nas gušiti.