Visočanin posjetio 100 zemalja svijeta: Od Šćepan Polja do “korejskog cuke” u tanjiru

Visočanin Mario Kokoruš jedan je od rijetkih Bosanaca i Hercegovaca koji su obišli 100 zemalja svijeta, a ovaj doktor elektrotehnike koji živi u Njemačkoj govorio je za Klix.ba o svojim putešestvijama te otkrio kako je stigao do ove brojke.

Dok mnogo ljudi voli putovati svijetom, nekima je to životna želja, ipak je malo je onih koji se stvarno usude obilaziti zabačene, manje popularne pa i opasne destinacije. Jedan od onih koji su se usudili na to je 38-godišnji Visočanin Mario Kokoruš, doktor elektrotehnike koji je istakao kako putuje radi sebe i tako se još dodatno životno edukuje.

Mario je nedavno došao do brojke od 100 posjećenih zemalja, a u razgovoru za Klix.ba podijelio je kako je započeo s putovanjima, otkrio gdje se najbolje proveo i jeo najbolju (i najzanimljiviju) hranu, ali i ispričao ne tako ugodne anegdote što je slučaj kad je “izgubio” sina u faveli u Rio de Janeiru.

Na samom početku razgovora govorio nam je o inspiraciji da počne obilaziti svijet.

“Sama želja za putovanjima dođe u ranim godinama života, gdje smo se kao djeca mjesecima unaprijed radovali kada će doći ljeto da idemo na more. Sjećam se jedne godine, vjerovatno 2001. da sam počeo brojati pečate u pasošu, tad samo šest! Četiri iz Doljana i dva iz Šćepan Polja i to mi se nekako godinama vuklo po glavi. Svaki put kad dobijem novi pečat u pasoš, sjetim se toga. Prelomni trenutak desio se, kad sam baš sebi rekao: ‘Idemo sad ili nikad putovati’, u Francuskoj 2011. godine kad smo autom otišli u Pariz da bi gledali utakmicu reprezentacije BiH na Saint-Denisu. Tad mi se sve činilo nestvarno i pojavila se želja da istražim što više”, kazao nam je Mario.

Priznaje da je bilo teško naći balans između posla i slobodnog vremena, pogotovo u Bosni i Hercegovini, ali je nekako uspio.

“Sve ostalo je historija. Čak sam poslije shvatio da more postoji i zimi gdje većinom ljetujem s porodicom na popularnim turističkim destinacijama poput Sejšela, Maldiva, Mauricijusa, Meksika, Brazila, Zelenortskih Otoka, Tunisa, Tanzanije, Kenije itd. Nekad ‘izlete’ Filipini, Panama, Kostarika, Egipat…”, priča nam Visočanin.

Govoreći o zemljama koje su na njega ostavile najveći dojam navodi zemlje Afrike.

“One siromašne, ali ujedno i bogate neimaštinom (kako god ovo zvučalo čudno), kulturom, tradicijom, a posebno bih izdvojio bogate dječijim osmjesima. Jedna od tih zemalja je svakako Burundi, gdje sam obišao selo Pigmeja skupa sa svojim prijateljem i saputnikom na mnogim putovanjima Marinom Petrovićem. Inače, Marin je obišao preko 130 država svijeta i nedavno napisao knjigu ‘Kopnom zapadne Afrike’ gdje sam ja bio jedan od recenzenata i promotora. Možda najbolji odgovor na ovo pitanje je opisan u samoj knjizi”, kaže u nastavku.

Uzevši u obzir da mnoge koji bi željeli putovati često “koči” pitanje sigurnosti i briga o tome, Mario navodi da pored evropskih zemalja, koje se svakako smatraju sigurnim za putovanja (u teoriji) ima i onih još sigurnijih.

“U te svakako ubrajam arapske zemlje na azijskom kontinentu, odnosno zemlje Bliskog istoka gdje izdvajam Saudijsku Arabiju i Oman u kojem sam nažalost boravio kratko, ali doživio nezaboravno iskustvo. Bitno je napomenuti da se pravila moraju poštivati ma gdje god da se ode, a koja su vezana za tu državu. Dakle, poštivanje kulture i običaja, način odijevanja, ponašanje prema lokalnom stanovništvu. Ako oni mogu jesti rukama, vala možemo i mi. Drugim riječima, prilagodba”, napominje.

Najmanje sigurno se osjećao u Sierra Leoneu, najveći kulturološki šok u Papua Novoj Gvineji

Kad je riječ o zemljama u kojima se nije osjećao tako sigurno navodi Sierru Leone gdje se tokom njegovog putovanja s Marinom desio državni udar.

“Dakle, hiljade zatvorenika iz zatvora u okolici Freetowna je pobjeglo i opljačkalo fabriku oružja. Država je proglasila policijski sat. Neki od lokalaca nam je rekao da se nešto slično dogodilo prije par decenija i da je takvo stanje trajalo deset godina! Sreća, nakon tri dana, vojska je stabilizirala stanje i odobrila je kretanje od 6 do 18. Marin je nekako pobjegao u Liberiju, a ja u Senegal prvim avionom”, priča nam.

Druga na listi je Kongo, navodi Mario te dodaje: “Ali onaj demokratski, makar na papiru je tako”.

“Svaki policajac s pištoljem, svaki vojnik s puškom je prilazio i tražio pasoš da provjeri kao vizu. Nakon što uzme pasoš, stavi ga u džep i na kraju traži novac u zamjenu za pasoš. Imate li opciju? Ne! Ja sam davao bosanske marke, transnistrijske rublje i rumunske leje. Razlika između Sierra Leonea i Konga je ta što bih u ovu prvu ponovo otišao jer imaju prekrasne plaže, a u drugu ne bih i da mi neko plati! Moram još naglasiti da prelazak svake države kopnom predstavlja rizik za sebe, pogotovo onih afričkih. Na graničnom prelazu Ekok, Kamerun – Nigerija, graničar nam govori da nije vidio bijelca više od tri mjeseca jer se od mjesta Mamfe u Kamerunu do granice dešavaju otmice”, kaže nam Mario.

Kad je riječ o najvećem kulturološkom šoku koji je doživio ističe da je to bilo putovanje u Papuu Novoj Gvineji.

“Zašto? Pa zato što mi je to bila jedna od prvih država gdje sam vidio nešto drugo, nešto sasvim novo, neko sasvim novo iskustvo. Po samom slijetanju na aerodrom, graničar mi govori da se ne vozim taksijem jer se samo prošle godine desilo trideset ubistava koja su počinili taksisti, većinom žene kaže. Zahvalim mu se na informaciji, a on meni dobaci Greetings to Džeko i nasmije se. Druga stvar tada mi je bilo čudna način na koji jedu, oblače se, komuniciraju i kupaju gdje god stignu. Tad sam bio malo neiskusan što se tiče putovanja u zabačene države i zato mi je to ostalo u sjećanju”, navodi Mario.

Fotografisanje s krokodilom i kultna: “Neće on ništa”

Na pitanje ima li neku upečatljivu anegdotu iz ovih 100 zemalja podijelio nam je jednu ne tako zabavnu.

“Jedna od njih (mada nisam siguran je li anegdota) je kad mi se sin izgubio u favelama Rio de Janeira na nekoliko sekundi. Po dolasku na dno brda (Uber nije smio da vozi na vrh favele), neko nam je uzeo kolica iz auta i odjednom nas je okružilo 30-40 ljudi. Tri sekunde poslije, nema sina, krenuo za kolicima i sjeo na motor da ga neko vozi na vrh favele do nekog restorana. Te tri sekunde su mi bile najduže u životu”, priča Mario.

Druga zanimljiva scena koje se sjeća jeste posjeta krokodilima u Burkini Faso u blizini Ouagadougoua gdje se turisti fotografišu s njima.

“Neki lokalac nam je rekao da prvo moramo kupiti živo pile i nahraniti krokodila i tek će tad on dopustit da se slikamo s njim. Još dodaje ako kupimo kozu, da će nam krokodil dopustit da nas provoza po jezeru na leđima. Mi smo pristali na pile i kao da stavimo nogu na leđa. Međutim, problem nastaje kad se krokodil trznuo i tu smo se razbježali. Sad dolazi ona famozna rečenica lokalca: ‘Neće ništa, igra se, tako on dočekuje goste”, priča dalje.

Kad kupiti karte i kakav smještaj tražiti

Na pitanje kako je finansirao sva ova putovanja i koji savjet ima za ljude koji žele putovati, ali misle da nemaju dovoljno novca ili vremena navodi: “Pokušat ću to obrazložiti to s psihološke strane. Svakako da za putovanja treba dosta novca, ali i vremena. Ovo je jedan generalni problem kod ljudi jer jedno je želja, a drugo stvarnost. Svi krive manjak vremena i novca, a niko ne sagleda suštinu problema. Svi bi nešto, a niko prstom da makne. Dakle, ključna riječ po meni je zona komfora. Ova fraza se odnosi na ljude koji ne vole izazove, koji idu na sigurno i ponavljaju isto iz godine u godinu davajući silne novce za resorte i slično. Treba se nekad izaći iz toga, pokušati nešto novo, a ne samo govoriti lako je njemu. Nije meni lako, moram i ja naći balans između života, porodice, prijatelja, posla, vremena”.

“Jedan od savjeta jeste da budete fleksibilni po pitanju godišnjih odmora. Dakle, morate pratiti cijene karata za određenje destinacije koje svakodnevno gledate na TV-u. Kad se nađe neka karta koja ja relativno jeftina, e tad se uzima. Drugi korak je da istražite da li treba viza tu zemlju. U većini slučajeva, za normalne egzotične zemlje, je vrlo lahko izvaditi ili je negdje čak po dolasku. Treći korak je smještaj, ovo zavisi od toga šta želite. Cijene variraju. Ako želite obilaziti mjesta i uživati u pogledima i trenucima onda ne trebate luksuz nego samo prenočište. Evo primjera za početnike u privatnom aranžmanu za Jordan gdje imate povratnih direktnih letova iz Budimpešte za 100 KM. Rentate auto, napravite plan i završite putovanje u Aqabai na Crvenom moru. Ujutro povratak za Amman”, preporučuje pustolov iz Visokog.

Kad je riječ o najpotcjenjenijim zemljama koje je posjetio – za Evropu navodi Bosnu i Hercegovinu i Rumuniju (i ostatak Balkana bez Grčke): “Ne znam da li iz neznanja ili nečega drugog, ostatak svijeta misli da ovdje još rat ili da još vlada neka vrsta diktature, a ove zemlje imaju za toliko toga ponuditi što se tiče prirode, hrane, pića, atraktivnih lokacija, mora”.

“Jedne od potcjenjenih zemalja koje sam posjetio su Afganistan, Jemen i Libija. I Turska, odnosno njena unutrašnjost i mjesta koja su mimo resorta i onog što Turska predstavlja u javnosti. Vezano za ove prve tri i njihove znamenitosti i fantastične prirode, moguće ih je posjetiti uz dobru samostalnu organizaciju ili putem lokalnih vodiča koje treba unaprijed kontaktirati”, napominje.

“Korejski cuko” i antilopa na tanjiru

Kad je riječ o hrani u zemljama koje je posjetio i gdje je kuhinja najbolja, Mario navodi da bi destinacije podijelio na one gdje je zaista dobra hrana i gdje je hrana egzotična.

“Najbolja hrana ili najbolje mjesto je tamo gdje je čovjek rođen, gdje je navikao, gdje je sa svakim godišnjim dobom memorisao mirise, poglede, djetinjstvo. Osim ovog rečenog, meni lično se dojmila azijska kuhinja i raznolikost. Tačnije rečeno, predjeli jugoistočne Azije kao što su Kambodža, Vietnam, Tajland. Takozvani Hot-Pot sa svježim plodovima mora koje direktno stavljate u ključalu začinjenju vodu punu neki trava i jedete nakon par minuta mi je omiljeni”, priča Mario.

Uz to dodaje: “Da se vratimo u (ne)realnost, korejski cuko (odnosno gulaš od cuke) i ekvatorijalnogvinejska antilopa definitivno spadaju u egzotična jela. Zamislite odete u Rim i ne vidite Koloseum. E isto se odnosi i na hranu za određenu državu i njene specijalitete. Moraju se poštovati običaji i tradicija da biste bili prihvaćeni u takom okruženju”.

Za kraj nam je otkrio kako su putovanja promijenila njegov pogled na svijet.

“Moje prvo putovanje u pravu Afriku, odnosno Zambiju, mi je promijenilo pogled na život. Tek tada sam počeo cijeniti ono što imam, odakle potičem. Ovo godinama pokušavam objasniti ljudima koji nisu iskusili, koji nisu doživjeli ono što sam ja doživio, da cijene što svaki dan imaju posao, hranu, vodu. U Zambiji, na putu prema Livingstoneu gdje su Viktorijini vodopadi, vozeći se lokalnim autobusom, sam prvi put u životu vidio stvarnu neimaštinu. Ljudi žive u nehumanim uslovima u improviziranim kućicama od blata gdje slamu koriste kao armaturu. Slično se može reći za Indiju, Malawi i ostatak Afrike. Ovdje govorim i ogromnom procentu stanovnika te države”, navodi Mario.

Ističe da neka putovanja dolaze spontano, dok su neka planirama mjesecima unaprijed, što poslovno, što privatno: “Trenutno su u planu poslovna putovanja po Evropi i tamo iza ljeta za Indiju gdje uvijek iskoristim slobodno vrijeme da obiđem okolne zemlje. Vezano za privatno, upravo pokušavam organizirati da obiđem Venecuelu, Gvajanu i Suriname u jednom cugu”.

“Za kraj bih svima poručio da svoje slobodno vrijeme investiraju u putovanja, bilo gdje, ne mora to biti nešto daleko i da smanje razne izgovore na što niži nivo. Investiranje, odnosno ulaganje u sebe i u stvari koje će ostati u sjećanju je najbolja životna investicija. Jedno od tih je putovanje. Najvrijedniji izbor definitivno”, zaključuje Mario.

Preuzeto sa portala Klix.ba/Nejra Osmančević