Sjećanje na derviš Saliha-agu Burekovića (1922-1997) – vjernički primjer komšiluka i ljudske pažnje

Sjećanje na derviš Saliha-agu Burekovića (1922-1997) – vjernički primjer komšiluka i ljudske pažnje

Od šezdesetih  godina prošlog stoljeća pa do svoje smrti, Salih Bureković je bio prepoznatljivi biser i zaštitni znak džemata Prokos.

Piše: prof. Mensur-ef. Pašalić

Rođen je 18.1.1922. godine u Turkovićima.

Roditelji mu bjehu Mustafa i Rasema-hanuma.

Tokom Drugog svjetskog rata je pristupio partizanima gdje se je iskazao u antifašističkoj borbi za slobodu pa je za svoje herojstvo dobio i Orden za hrabrost.

Salih se je 1948. godine oženio Šehrijom (Polutan) sa kojom je dobio sina Saliha i kćerku Fikretu (Beganović).

Radio je petnaestak godina u fojničkoj Šumariji, a penzionisan je 1986. godine.

Istovremeno, bavio se je poljoprivredom i stočarstvom. Ljeta je porodično provodio u svom katunu na Prokoškom jezeru pripremajući prokoški ovčiji sir koji je, kao i krompir, brend fojničkih prostora.

Saliha Burekovića pamtimo kao čestitog muslimana koji je volio islam, džamiju, muhabet sa imamima, vjerske programe i manifestacije.

S radošću je prisustvovao mevludima, hatmama i tada rijetkim otvorenjima džamija sa kojih je donosio fotografije istih i ljubomorno ih čuvao za sjećanje.

Bio je bliski prijatelj hafiza Zilke-ef. Žolje, dugogodišnjeg imama u Prokosu, i derviš Rame-ef. Brkanovića. Uz njih je, uoči petka i ponedjeljka, prakticirao derviški zikr, išao je s njima na derviške sohbete, a nosio je na bjelici zelenu čalmu pa su ga zvali i derviš Salih-aga.

Njegova druželjubivost, briga spram komšija i pażnja prema ljudima uopće, bili su bez premca.

Hadis poslanika Muhammeda a.s. o šest obaveza muslimana prema muslimanu, derviš Salih je prakticirao u svom životu. U komunističko doba vjerski pozdrav- selam s ponosom je nazivao u mahali, čaršiji, autobusu, na Prokoškom jezeru. Komšijama je “otvarao vrata” u radosti njihovih mubareća, ali i u trenucima tegobe i žalosti. Obavezno je posjećivao bolesne komšije, bio uz njih dovom i lijepom riječju. Dženaze u Prokosu su bile nezamislive bez njega, brinuo je o nošenju mejta, spuštao ih u kabur te redao naslone i postavljao bašluke.

Imamima Žolji i Brkanoviću volonterski je asistirao u gasuljenju (obrednom kuoanju umrlih muslimana). To je činio bez straha i sa iskrenim nijetom da umrlog komšiju što ljepše pripremi za susret sa Stvoriteljem.

Zato nije čudo, iako su mladi imami bili, šokirani, da je na kraju gasuljenja hafiz Žolja prakticirao poljubiti umrlog i uputiti mu dovu za rahmet i magfiret. Naravno, to je nevjerovatan znak iskrene ljubavi prema bratu muslimanu i potvrda ispravnog i upotpunjenog gasuljenja merhuma.

Neobično je da je Salih Bureković  bio ekspert u predenju vune “na vitlac” što je prava rijetkost među muškarcima, a obično su to žene radile na preslicu. Tako su pripremali vunu za pletenje čarapa, džempera i tkanje ponjava.

Prikazivanje predenja njemačkim turistima na Prokoškom jezeru

Na kraju, Salih Bureković je jako volio bosansku kahvu i motani duhan bez kojih nije bilo prijateljskog druženja i razgovora.

Fotografija sa hatmi u mektebu Varke, ljeta 1987. godine, pokazuje njegovu nestrpljivost nakon dužeg programa gdje mota duhan u trenucima fotografiranja.

Derviš Salih-aga Bureković je na Bolji svijet preselio 27. 7. 1997. godine i ukopan je na mezarju Barakovići.

Neka mu Allah Milostivi podari lijepi džennet!

Fojnica, 12. 2. 2025. godine
prof. Mensur-ef. Pašalić