Vijesti iz Fojnice i okoline
“Vrlo je važno ne odustati. Tek tako možete nešto i učiniti”, glasi poznata izreka koju je, još kao mali, često u sebi ponavljao mladi Almin Muftić (27) iz Vareša koji je godinama bio diskriminisan zbog tjelesnog invaliditeta i trpio razne vrste nepravde. Njegovo odrastanje nije bilo nimalo lako, a kada je sa redovne nastave prebačen u specijalno odjeljenje, mislio je da je to njegov kraj. A zapravo je bio početak jer je Almin uspio da završi osnovnu školu, srednju, ali i fakultet. Danas je diplomirani socijalni pedagog, a njegovu inspirativnu životnu priču u ovim teškim vremenima treba svako da čuje.
Životna priča Almina Muftića (27) zaista nije laka. Čak je i njemu teško kada pročita o sebi sve ono što je proživio samo zbog toga što je rođen s rascjepom usne i nepca, zbog čega je bio označen kao osoba s fizičkim i psihičkim smetnjama.
Najteže mu je palo što mu je sistem uskratio pravo na redovno obrazovanje. Tek u srednjoj školi izborio se i pokazao da mu je takva kategorizacija pogrešno data, međutim i dan danas osjeća posledice te nepravde.
Almin je diplomirani socijalni pedagog i radi kao vaspitač u jednom njemačkom gradu. Za novu.rs ispričao je kako je izgledao „krug pakla“ u kom se našao, ni kriv ni dužan.
„Djeca koja imaju bilo kakav invaliditet, doživljaju jako veliku diskriminaciju, ne samo od strane svojih vršnjaka, nego i od samog sistema koji je trebao da im pomogne, a ne da im odmogne. Nisam bio svjestan svega što se dešava oko mene. Učitelji su počeli da mi uskraćuju pravo na učenje. Smatrali su da ne treba da pohađam redovnu nastavu nego da treba da idem u specijalno odjeljenje, što se i dogodilo u petom razredu“, priča on.
Roditelji su, kako kaže, smatrali da čine pravu stvar time što ga prebacuju u specijalni razred, među djecom koja imaju određene fizičke i psihičke smetnje.
„Sa specijalnom školom ne možete da upišete srednju školu, niti da studirate. Jednostavno, ne možete da radite. Tako je u Bosni. Bez obzira na zakone o ljudskim pravima, osobama koje prođu kroz specijalno odjeljenje zatvorena su sva vrata. Nas je neko proglasio nesposobnim i mi ne možemo raditi. Tako da je sve to bilo kontradiktorno i ostavilo je velike posljedice na mene“, iskreno priča Almin.
Almin je rođen s rascepom usne i nepca. Da bi mogao govoriti, prošao je šest-sedam operacija. Međutim, njegov govor je još otežan i upravo to ga je, kako kaže, kroz odrastanje, svrstavalo u grupu „nepoželjnih“.
Svjestan da neće moći da nastavi redovno školovanje, razmišljao je šta će dalje. Ko će mu pomoći, ako to nije uradio sistem?
„Ljudi se boje političara, svega. Nije bilo svrhe da se borim. Tako da sam završio osnovnu školu i onda sam morao da upišem srednju specijalnu, koja zapravo ništa ne znači. U prvom razredu sam imao ambicije da upišem fakultet i tu nailazim na jak otpor sistema i protivljenje same uprave škole, pa i Kantonalnog ministarstva za obrazovanje, koje je takvu ideju odbacilo. Tu mi je najviše pomogla moja razredna, kao i jedna odgajateljica u domu. Moja tadašnja razredna mi je predložila da napišemo molbe svim srednjim školama u Zenici“, prisjeća se on.
Samo jedna srednja škola prihvatila je Alminovu njegovu molbu. Uspio je svojom upornošću da se prebaci u redovnu srednju školu.
„Tada sam počeo da dobijam prijetnje od nekih nastavnika, svašta je tu bilo. Međutim, borio sam se da gledam svoja posla i da završim školu kao dobar đak. U trećem razredu, samoinicijativno, pokrenuo sam postupak rekategorizacije, nakon koje je utvrđeno da se radilo o pogrešnoj procjeni nekih drugih ljudi i skinuli su mi tu kategorizaciju. Ako me pitate šta me je najviše motivisalo za borbu protiv sistema kakav je naš, razlog je vrlo jednostavan – diskriminacija na osnovu izgleda i uskraćivanje prava na školovanje samo zato što izgledam tako kako izgledam. I shvatio sam da naše društvo nije još dovoljno razvijeno da prihvati ljude onakve kakvi jesu i da im ne sudi po bilo kom osnovu“.
A onda je, kao hemijski tehničar, upisao fakultet.
„Upisao sam fakultet i završio kao socijalni pedagog. Onda sam odlučio da odem u Njemačku 2019. godine, kao gostujući student. Tamo sam proveo šest mjeseci, a onda sam se vratio u Bosnu da završim fakultet. Poslije tri godine, spakovao sam kofere i otišao u Njemačku da radim. Dobio sam ponudu od jedne škole da radim kao vaspitač i mogu vam reći da sam veoma ispunjen i zadovoljan nakon svega što sam prošao“, kaže nam Almin.
Slobodno vrijeme posvećuje pomaganju ljudima kojima je potrebna stručna pomoć, kao što su borba protiv depresije, anksioznosti, savladavanje životnih poteškoća, pomoć pri pronalaženju adekvatnih životnih rješenja i slično.
Veliki je borac za prava ljudi s invaliditetom
