Bravo! Haruna Bandić, dvostruka zlatna značka i zlatno lice Hayat TV-a!

Počeci Haruninog novinarskog puta na Hayat TV-u nisu ni na koji način usporili niti umanjili uspjeh na fakultetu. Štaviše, Haruna je briljantno završila i redovni studij, a  potom i magistarski, a Hayat je kao njen kolektiv posebno ponosan na dvije Zlatne značke Univerziteta u Sarajevu – najprije za rezultate tokom dodiplomskog, a potom i za rezultate tokom diplomskog studija. Ovo je u našoj zemlji rijedak, hvale vrijedan i inspirativan rezultat.

Čini se da je društvo postalo svjesnije potencijala i važnosti mladih i uspješnih studenata i ovaj razgovor vodimo nakon svečanog prijema kod gradonačelnice Sarajeva Benjamine Karić na kojem je Haruni dodijeljen Zlatnik Grada Sarajeva za izvanredan uspjeh tokom akademskog obrazovanja. Radosni zbog ove činjenice odlučili smo malo detaljnije razgovarati s Harunom kao predvodnicom nove, uvjereni smo, sjajne generacije mladih ljudi koji će nastaviti graditi našu domovinu na još bolji način. Saznat ćemo kako ona vidi izazove s kojima se susreće kao mlada i uspješna studentica i kao vrijedna voditeljica i novinarka Hayat TV-a.

• Krajem prošle godine stekla sam titulu magistrice komparativne književnosti i dobila najveće studentsko priznanje drugi put u životu – Zlatnu značku Univerziteta u Sarajevu, i mnogo sam sretna zbog toga. Moram priznati da me magistarski studij iscrpio, ne toliko zbog učenja i angažmana na više strana, na to sam već navikla u proteklih pet godina, već zbog administrativnih i birokratskih problema s kojima sam se suočavala, s onim tako mrskim glagolom „ne može“, koji slušamo na svakom koraku, s činjenicom da, kada se sami borite za svoja prava, niko vas ne čuje. Međutim, upornošću i vjerom u makar recidiv pravde riješila sam probleme ne samo za sebe već i za sve studente koji dolaze nakon mene, a koji bi se našli u istoj situaciji. To mi je, na koncu, najljepši epilog te priče.

• Šta god da radimo, važna je podrška. Ja sam veoma zahvalna jer sam u svakom svom naumu imala podršku porodice, prijatelja i, naravno, Hayat televizije. Uvijek sam osjećala slobodu da postanem sve što želim, a da paralelno imam svoje utočište i priliku da radim posao koji volim s ljudima koji su mi prirasli srcu. Ovo mi je važno jer sam uvijek cijenila put do svojih ciljeva više nego ciljeve.

Tvoji počeci i druženje s Hayat TV-om počinju u našoj emisiji „TV lice“. Već je dovoljno vremena prošlo da sada, kao draga i prisutna voditeljica različitih formi, od „Otvorenog studija“ do nedavno završenog  „Superchefa“, možeš dati neku ocjenu svog dosadašnjeg iskustva.

• Televizija je prostor u kojem se, priznajem, kao curica koja sanjari nisam zamišljala. Svoj dolazak ne televiziju smatrala sam slučajnošću, ali danas bih ipak kazala da je to bilo predodređenje. U emisiju „TV lice“ prijavila sam se iz znatiželje, ali je tim Hayat televizije u meni prepoznao potencijal i pomogao mi da se profilišem u smjeru za koji sam spoznala da mi odgovara i da u njemu želim nastaviti graditi svoju televizijsku karijeru. U sebi sam putem televizije pronašla svestranost, mogućnost prilagođavanja različitim situacijama, terenima, pričama. Uživam u osjećaju da, iako fizički nismo blizu, s publikom možemo osjećati živu i iskrenu povezanost, dijeleći s njom informacije i emocije koje su nama važne.

Evo, i tema magistarskog rada, ali i ton intervjua kazuju da nema sumnje da je književnost ostala tvoja ljubav. Stigneš li još čitati sve što želiš?

• Rekla bih da ja ne tragam za knjigama, već da one pronalaze mene, u pravom trenutku, da preoblikuju život nabolje, da otključaju maštu i zapale um. Čitati stižem i dalje, čak nekada i knjige koje sam već čitala, jer je ljepota književnosti u tome da koliko god puta posegnuli za knjigom, iznova možemo pronalaziti nova, aktuelna značenja, jer knjiga ostaje ista, ali mi se mijenjamo. Općenito, ne brojim knjige koje čitam, samo sakupljam u sebi trenutke nadahnuća koje su izazvale.

Kako vidiš poziciju i budućnost knjige? Hoće li svijet uspjeti sačuvati onaj miris papira i zvuk listanja stranica tokom noći ili…

• Za budućnost knjige se zaista ne brinem, jer se promijeniti može samo forma izdavaštva, ali suština i potencijal književnosti ostaju isti. Ima nešto posebno u šuštanju stranica i mirisu papira, ali s druge strane, u činjenici da u online bazama imamo ogroman izbor knjiga, pa i audioknjige, tako da floskula da nemamo vremena postaje manje uvjerljiva. Smatram da je zastarjeli, kanonizirani odnos prema književnosti zaslužan za njenu slabiju recepciju. Potrebno je iznaći efikasne, inovativne načine da se književnost približi generacijama koje dolaze. Ja ću nastaviti raditi na tome.

Mlada si, razvijaš paralelno i medijsku i akademsku karijeru. Hoćeš li i dalje ostati na oba fronta i imaš li plan za doktorsku tezu ili ćeš se sada više posvetiti televizijskom razvoju?

• Život će profilirati moj krajnji profesionalni izbor, a ja ću nastojati aktualizirati sve kreativne identitete koje nosim u sebi. Pokušat ću pomiriti oba svijeta — književnost i televiziju, ali svakako se svakodnevno prepliću. Doktorski studij… Ako sve bude išlo po planu, planiram upisati naredne godine. To mi je u ovoj fazi života još jedini nedosanjani san.

Kako se vidiš za 15 godina? Šta su naredni srednjoročni ciljevi i kako vidiš svoju domovinu u svom životu?

• Sasvim intencionalno u odgovoru na pitanje koje se tiče moje domovine neminovno razmišljam o ostanku u BiH i spominjem pojmove kao što su kuća, bitak, dom… Naime, domovina je augmentativna izvedenica imenice ‘dom’, koja je prvo značila velika, golema kuća, a zatim prebivalište, patria. Kuća ili dom je asocijacija na mjesto sigurnosti. U svom mjestu sigurnosti, u svojoj domovini, ja zamišljam svoju budućnost. Ne mogu ni naslutiti gdje ću biti za 15 godina. Što se kaže, samo Bože zdravlja, ali uvijek napominjem da na kraju svoje biografije ne stavljam tačku. Na koncu, ljepota televizijskog posla jeste u tome što ne znamo ni šta donosi sutrašnji dan, a kamoli naredna decenija.

(B.Z.F.)