Kaligraf, Fojničanin Hadžimejlić ispisao levhu u obliku Istiklal džamije: Zadesila ga neočekivana situacija

“Majstora svog posla“, naročito kada govorimo o umjetnosti ili nekom zanatu, obično percipiramo kao čovjeka u poodmaklim godinama, prosjede kose i naboranog lica, koji u maloj mračnoj radionici, gdje je vjerovatno proveo dvije trećine svog života, priča o višedecenijskom iskustvu bavljenja svojim poslom. No, u takav opis se definitivno ne uklapa naš sagovornik, bar ne u onaj njegov fizički dio. Abdulhak Hadžimejlić je mlad čovjek, ima 28 godina, ali je već izrastao u vrsnog kaligrafa koji je, bez sumnje, pravi majstor svog posla, neko ko kaligrafiju živi i kome je ona u srcu.

Historičar umjetnosti po struci, Hadžimejlić je studirao na Univerzitetu Selcuk u Konyi, a velika ljubav prema ovoj umjetnosti bila je presudna da danas djeluje kao kaligraf. Svojim učiteljem smatra Muniba Obradovića, vrsnog mostarskog kaligrafa koji se školovao u Kairu. Također, imao je priliku učiti i od vrsnih turskih kaligrafa, prvenstveno od braće Abdurrahmana i Seyyita Ahmeta Depelera, ali i nekih drugih. Hadžimejlić je danas poučava kaligrafiji polaznike kursa na Akademiji Berise u Sarajevu.

Kako islamski propisi zabranjuju slikanje i vajanje likova, islamska umjetnost se bazirala na lijepo ispisivanje teksta – kaligrafiju, koju danas nazivamo arapskom ili islamskom kaligrafijom, a koja se razvila sa mnogo različitih vrsta pisama (nesh, sulus, ta’lik, divani…) i načina odnosno stilova pisanja (u redovima, obliku kruga, predmeta, građevina). Tekstovi kaligrafskih ispisa su skoro uvijek ajeti iz Kur’ana, nešto rjeđe hadisi (poruke Poslanika Muhammeda) i jako rijetko neke druge izreke ili tekstovi. Kaligrafske radove obično nalazimo unutar džamija i drugih sakralnim građevina, ali isto tako i u obliku džamija, kao što je i Hadžimejlićev posljednji rad u obliku džamije Istiklal.

U razgovoru za Anadoliju, ovaj mladi kaligraf otkriva odakle ideja da ispiše levhu u obliku džamije Istiklal, a sve je počelo kada ga je prije 15-ak dana kontaktirao imam pomenute džamije Edin Hamzakadić, kazavši kako će njihov džemat na Otoci ovih dana posjetiti reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović. Tom prigodom željeli su reisu-l-ulemi uručiti jedan poseban poklon te su odlučili da to bude levha u obliku ove džamije.

U LEVHI ISPISANO 99 ALLAHOVIH IMENA I ODLOMCI DVIJE KUR’ANSKE SURE

Za ovaj rad Hadžimejlić je na raspolaganju imao sedam dana, što je za njega bilo sasvim dovoljno te je i pristao. Naravno, za Hadžimejlića, kako nam i sam kaže, prvenstveno je bila ogromna čast što mu je povjeren rad koji će biti uručen vrhovnom poglavaru Islamske zajednice.

• Pristao sam da to uradim. Suprugu i dijete sam odvezao kod njenih roditelja, jer sam se morao potpuno posvetiti tom radu i morao sam biti maksimalno koncentrisan. Prvo sam iscrtao ivice džamije a onda sam počeo pisati. Radio po nekoliko sati dnevno – priča Hadžimejlić.

Kada je riječ i samom sadržaju teksta koji je ispisan na ovoj levhi, ona sadrži „Esmaul-husna“ (99 Allahovih lijepih imena), te odlomke iz dvije kur’anske sure, što je sve ukupno oko dvije trećine jedne stranice Kur’ana. Hadžimejlić je svoju levhu radio u “sulusu“ i “dželi divani“ stilu.

Napominje i to kako nije prvi kaligraf u BiH koji je radio levhu u ovakvom stilu, u obliku neke građevine, podsjećajući na dobro poznati rad mostarskog kaligrafa rahmetli Avde Abaze, koji je prve ajete sure „Fatiha“ ispisao u obliku Starog mosta u Mostaru.

• Na samom kraju, kada sam završio levhu primijetio sam da je prostor iznad džamije ostao nekako prazan. Razmišjajući o tome, kako da to popunim, shvatio sam kako je prirodno da tu budu ptice i odlučio sam da u obliku ptice mogu napisati riječ “hamd“, što u prevodu znači zahvalnost, što svakako ima određenu simboliku – priča Hadžimejlić, navodeći da je levhu završio u zakazanom roku.

DAN PRIJE PREDAJE LEVHE NEOČEKIVANA SITUACIJA…

Međutim, dan prije nego će levhu predati u Istiklal džamiju, dešava se nešto neočekivano zbog čega mu, kako kaže, „nije bilo dobro“.

• Ova levha je zapravo rad koji sam ja uradio dva puta u šest dana. Nakon pet dana rada na levhi došao sam kod prijatelja koji ju je trebao kaširati i uokviriti, a koji je prije toga radio brojne moje levhe. Rekao mi je da se desilo to da je levha na nekoliko mjesta pogužvana i naborana. Pogledao sam je, levha je bila u takvom stanju da se nije mogla nekome uručiti, naročito ne reisu-l-ulemi – priča Hadžimejlić.

Bili su to momenti u kojima je, kako kaže, samo tražio mjesto da sjedne i da se na nešto nasloni. Otišao je do automobila, pogođen onim što ga je snašlo, nazvao je suprugu i ispričao joj šta se desilo, kako je veoma tužan i kako razmišlja da ponudi neku drugu već urađenu levhu. No, to ipak nije bilo rješenje.

• Supruga mi je tad u našem razgovoru rekla: ‘Najbolje je da ti to ponovo uradiš, samo budi strpljiv i uspjet ćeš’. Ja sam tog dana došao kući oko 14:00 sati, sjeo sam i počeo raditi levhu ispočetka. Radio sam cijeli dan, cijelu noć, a bila je gotova pred samu zoru. Sve smo uspjeli završiti, uokviriti i predati u džamiju na vrijeme. Bio sam jako umoran, ali je vrijedilo – ponosno kaže Hadžimejlić.

I dalje potresen zbog onoga što ga je zadesilo s njegovim prvim radom, Hadžimejlić to odlučuje podijeliti s prijateljima na Facebooku, objavivši i fotografiju svog prvog rada, koji također urađen besprijekorno, ali u konačnici bio oštećen.

• Ljudi počinju pitati za levhu koja je prvobitno bila namijenjena reisu-l-ulemi. Javljaju se i kažu kako hoće da je kupe. Ja im uporno pokušavam objasniti da je ta levha oštećena. Međutim, oni uporno traže jer je bila namijenjena reisu-l-ulemi. Javlja mi se profesorica sa američkog Univerziteta California, koja također želi kupiti levhu. Tako da je ovaj rad otvorio neke nove puteve – govori Hadžimejlić.

Prezime Hadžimejlić, čije je porijeklo iz Fojnice, nije strano kada govorimo o arapskoj kaligrafiji u BiH. Abdulhak je, inače, blizak rođak Ćazima Hadžimejlića, također jednog od najznačajnijih majstora arapske kaligrafije ovih prostora, koji se školovao u Istanbulu i učio od vodećih kaligrafskih majstora današnjice. Abdulhak nam otkriva podatak da je učitelj Ćazima Hadžimejlića bio najistaknutiji i najpoštovaniji kaligraf današnjice Hasan Čelebi, koji nosi titulu “reisu-l-hattatin”, a riječ je o kaligrafu koji je ispisao kompletnu kaligrafiju za unutrašnjost istanbulske Camlica džamije, trenutno najveće turske džamije.

“KALIGRAFIJA MI POMAŽE DA BUDEM BOLJI ČOVJEK“

Iako je levha u obliku Istiklal džamije bio zahtjevan, to nije i najzahtjevniji rad koji je dosad radio. Već dvije godine sarađuje sa arhitektonskom kućom iz Bahrejna, koja trenutno ima oko 400 aktivnih projekata širom svijeta, a gradi kuće, vile, džamije, hotele. Od Hadžimejlića naručuju velike levhe za ukrašavanje interijera koje on ispisuje u metrima, pa tako dobije narudžbu da ispiše neku kur’ansku suru u dužini i do 15 metara. Također je radio levhe za interijer FIN-ovog Centra za Kur’an i Sunnet. Posebno je ponosan na činjenicu da je na poziv porodice radio kaligrafiju za nišan (nadgrobni spomenik) rahmetli muftije Muamera Zukorlića u Novom Pazaru.

Ni sam tačno ne zna u koliko je zemalja prodao svoje levhe, ali su one sigurno našle svoje mjesto u desetinama zemalja širom svijeta, a neke od njih su: Čile, Argentina, Iran, Turkiye, Sirija, Egipat, Saudijska Arabija (Mekka, Medinu), Francuska, Belgija, Holandija, Velika Britanija, Češka, Slovačka, Španija, Rusija, zemlje regiona, jedna je upravo otišla za Singapur.

Na pitanje šta za njega kao kaligrafa predstavlja tačku vrhunca u ovom pozivu, Hadžimejlić kaže kako je najsretniji kada uradi levhu za nekoga ko je prošao kroz neke poteškoće u životu i osjetio da mu je potrebna levha kao motivacija u životu i podsjetnik da nije sam.

• Tada se zaista osjećam lijepo i korisno. Međutim, kada mi ljudi kažu kako imaju lijep zeleni tepih, pa bi voljeli imati zelenu levhu, ja se tada ne osjećam ispunjeno. Ja ću to uraditi, napisat ću je, ali ne osjetim pravu slast tokom pisanja te levhe – pojašnjava Hadžimejlić.

Dalje govoreći o samom procesu lijepog pisanja kur’anskog teksta, Hadžimejlić navodi kako ga pisanje kaligrafije odmara i odgaja: “Ona mene zaista odmara, inspiriše, pomaže mi da budem bolji čovjek. U momentu pisanja čovjek mora da bude strpljiv i zaista arapska kaligrafija je puno više od pisanja. Mogu reći da osjećam koliko me odgaja i mislim da je to najljepši dio, da se čovjek razvija u odgojnom smislu, jer kod odgoja i znanja nema kraja.“

U KALIGRAFIJI MORATE „BITI RONALDO“, MALO TALENTA ALI PUNO TRENINGA

Podvlači kako je općenito najbitnija i najljepša stvar kod same kaligrafije to što je ona prije svega “zikrullah“, što se može prevesti kao spominjanje Boga, u određenom smislu ibadet ili molitva.

• Nekada sam imao problem da sam uglavnom gledao kako drugi pišu, pa komentarisao ko je bolji kaligraf. Moj učitelj Munib Obradović mi je jedanput rekao da je osnovni zadatak arapske kaligrafije upravo ‘zikrullah’ i kada sam počeo da je tako gledam, počeo sam i da uživam. Otvorila mi je vidike i počela da me odgaja – govori Hadžimejlić.

Na kraju razgovora ima poruku i za sve one koji bi željeli pokušati baviti se kaligrafijom:

• Sve ovo o čemu smo govorili je rezultat ljubavi, ustrajnosti, rada i odricanja, na kraju krajeva podrške pravih ljudi. Za sve one koji su vidjeli neku levhu i u sebi kazali ‘kako bih ja volio nešto ovako uraditi’, ja sam adresa na koju se mogu javiti. Ja smatram da nisam bio neki talenat za kaligrafiju, ali sam mnogo radio i trudio se.

Na konstataciju da se u kaligrafiji na određeni način mora biti Ronaldo, odnosno imati malo talenta ali mnogo trenirati, Hadžimejlić kaže da je kaligrafija upravo to:

• Ona ne mari puno za time da li je neko talenat ili nije, ona gleda da li nju neko voli ili ne. Ona je jedna ljubomorna nauka i traži non-stop da se neko vrti oko nje.

(Anadolija)