Bajramska besjeda Fojničanina Aziza Hurema

Ne mogu prežaliti:
Bosanskih behara
Sabahskih Ezana
Ramazanskih Iftara i
Mirisa Ramazana… zapisao je jedan naš književnik.

Otprilike – jednu heftu prije Ramazana- u sokacima kojim sam svaki dan prolazio po nekol’ko puta ugledah na aščinicama, čevabdžinicama, kahvedžinicama, slastičarnicama, ćajhanama i ostalim mejhanama … slobodnom rukom napisane „Obavijesti“ – Dragi gosti – musafiri – znani i neznani: za vrijema Ramazana radimo tek od Iftara.

Ovo je bio redovni ustaljeni telal i pisani haber koji se pronosio u bosanskim šeherima i kasabama od sredine čaršije do zadnje avlije. I to sve do pojave crvene i gvozdene partije u kojoj su se partijašimeđusobno zvali drugovi.

Dolaskom „drugova“ na vlast obavijesti se skidaju, a zapravo više se nikako i ne pišu. Telaldžije su ušutkane i njihovi telali se više ne čuju.

Kada su u turskom vaktu Ugri vojno pohodili Bosnu– a bile su to više hajdučije nego soldačije –provlačeći se i probijajući se kroz granične „pukotine i šupljine“ koje nisu mogle biti pokrivene zbog nedostatka vojnika i općenito vojno sposobnih muškaraca jer bijahu raspoređeni na Galiciji, Pijavi, Mohaću, Hoćinu i ostalim „hoćinima“ diljem carevine od Istoka do Zapada, zadavali su Bosni i Bošnjacima mnoga zla, jade i belaje. Tako u jednom blic-napadu (jer su samo i bili spremni na takve poduhvate kratko daha i na prepad) zarobe Ugri dva mladića Bošnjaka te ih povedu sa sobom u Ugarsku (sadašnja Mađarska).

Kojekakvim tadašnjim igrama i trgovinama mladi Bošnjani pošto su bili vrijedni, čestiti, pošteni, uredni, zdravi duhom i tijelom i sve ostalo što krasi jednog insana, kako samo Bošnje znaju i umiju biti, su imali „sreću“ te se obreše kod jednog mađarskog grofa (bogatog veleposjedika Janoša ) . Grof Janoš imaše samo dvije šćeri i nije imao muškog potomstvate je zato njih dvojicu kao čestite, poštene i vrijedne namjeravao oženiti svojim mezimicama, a za uzvrat bi njih dvojica trebali da se tu zavatanišu, da ostanu, rade i žive na tom širokom i bogatom imanju. Mladići u početku bijahu zatečeni i pozitivno iznenađeni Janoševim pristojnim odnosom prema njima, pa im je sve to izgledalo pomalo šuhveli, da bi uskoro naslutili šta on smijera, a što su im svojim slobodnim i pohotnim držanjem, ponašanjem i do tada ne viđenim ženskim išaretom nagovještavale njegove šćeri Julinka i Hajna. Slušali su oni i radili onoliko koliko su mogli i umjeli. No, kako je vrijeme odmicalo sve su više uviđali da to nije baš za njih i da se oni tu ne mogu „nakalemit“. Iako je život u ravnoj, plodnoj i bogatoj Ugriji bio mekši, lakši, i sitiji, ipak to njima nije pričinjavalo zadovoljstvo i stalno ih je tuđina tištila.

Ne. Nije ovo za nas. Nije ovo naše. Mi ne pripadamo ovom svijetu. Nema naše Bosne nigdi na dunjaluku. Nema bosanskih brda ni vrela ni potoka. Nema one bosanske have ni hladne bistre vode ni česme. Kad uzriju voćnjaci i krezave šume prošaraju i kad se klasje žanje i kukuruz runi. I kamen bosanski je mehak kao duša bosanska. I sve je kod nas ljepše i mekše i začinjeno smijehom i šalom. Pa i huja i inat i merak bosanski ima svoje mjesto i potrebu. A tek kaldrme i sokaci i cure i momci veseljaci.
– Žalili su mladi Bošnjaci za vatanom i razmišljali svaki za sebe a opet isto.

*****

Radili su i pomalo uz posao kratko muhabetili jedan sa drugim. Nikad gladni a još rjeđe siti – i pored obilne sofre bez ukusa i miruha i bilo kakve slasti i časti. Sve oko njih im je postalo sivo, mrtvo i tako daleko.

Helem, jednog dana upita njih taj grof: kažite vi meni mladi Bošnjani šta to vas toliko muči, i za čime vi to tako vehnete i veremite. Pa zar ne vidite ovo naše bogatstvo, žitna polja, pune staje, magaze i hambare. Sve i svega imamo i viška.

Momci su ga gledali i šutili, ali ga nisu čuli ni razumjeli šta to on i o čemu zbori.
Ovdje su vam puniji i sahan i trbuh nego u vašoj Bosni i ne živi se tako posno kao kod vas. Svašta imamo, i hajvana, i žita, i mesa, i šume i livade, i …..nastavljao je Janoš i još dugo govorio i govorio dok je jednog časa primijetio da kazuje nako u havu.
Zašutio je, uhaviz’o da su momci malo harli. Svi su šutjeli. Grof-Janoš nije znao šta i kako da im se više fali, ni sebe ni svoje manje.

Samo ih je gledao, a oni pogled bacali preko ravnice i odsutno tamo negdje daleko protezali oči tražeći bosanske perivoje. Nakon duge šutnje jedan mu veli: Pa znate vala gospo‘n Janoš kod nas u bosanskom vilajetu iz kojeg mi dolazimo život ima slađu čar i malo drugačije boje i aršine. Malo se tanje živi ali se zato manje i radi. Trbuh, jeste, istina je, malo je prazniji, ali je duša puna, sita, vesela i sretna. Da ti pravo reknem, ja volim naše teferiće, ašik, pjesmu i svirku, derneke, lijepe djeve i mezetluke i duga nočna sijela. Jest vala, imaš ti pravo, kod nas je malo posno ali je puno više časno i ponosno, a ovdje su mi vala mrki dani skoro k‘o i noći. Ovdje mi je sve bez ukusa i boje. Sit sam prije nego i sjednem za sofru. Pa mu opet veli: kada me sevdah obuzme sva ova tvoja Ugarska nije ravna tome i ja bih vala da me pustiš da se vratim odakle sam i doš'o.

A, onda upita ovog drugog: Šta je s tobom momče, šta nije tebi po tvojo mjeri?

E, vidiš veli vrli grofe: Mi u Bosni imamo svega. Ništa premalo i ništa previše. Imamo bilesi i ova vaša zvona, ali imamo i ezane i munare, hareme i šadrvane. Pa onda povrh svega i dva kalendara. Jedan po Suncu, drugi po Mjesecu. Imamo jedan kao vi ovdje , Januar, Februar, i tako redom. Ali imamo još jedan u kojem imadu Bajrami i mubareć – noći i Ramazani. Pa u tom mjesecu imaju posebne draži, adeti, propisi i još „mlogo“ i dosta drugih ćari.

U nas, za vrijeme Ramazana džamije su pune puncate, mukabbele, zikir-halke, vazovi, dersovi i alimske besjede i nasihat-priče.

Grof je poluotvorenih usta po prvi put slušao njih. Nije vjerovao da su mu se tako otvorili, i da im je ta njihova gruda tako slatka i mirišljiva. Mislio je suprotno i pitao se – kako to da nisu sretni i da ne begenišu ovaj moj atar i vatan.

Gospo’n Janoš – nastavlja mladić – u tom mjesecu Ramazanu mi Bošnjaci postimo a, to ti je da ne jedemo i ne pijemo od zore pa sve dok Sunce ne klone i zamakne. Pa onda Sehuri, pa Iftari, šerbe od ružice i karanfila, ćahije sa ćurekutom i da ti dalje ne nabrajam, šiš-ćevape, hurmadžike, baklave, gurabije, sogan-dolme, japrake, bamje i đul-bastije… Grof je pomno slušao.

Pa onda, znate gos‘n Janoš, kad sve na koncu dana utihne, i kad Sunce utrne, i kad kujundžije, kundurdžije, sahadžije i kazandžije, … dućane zamandale, sofra čeka drhti i uzdiše, i kad više čekići ne kucaju i kad topovi zapucaju, pa se ezani prolome, i kad se telaldžije oglase, …. i kad djeca u avlijama igru završe, i kad djeve u ibricima i džugumima vodu donose i kad ….. i kad … Te časove i trenutke i taj frtalj sahata uoči mubareć – Iftara ne mogu preboliti. A tek, kad nam Bajram šerif osvane.

Tada se mi vrli grofe nagizdamo i obučemo ruho kakvo najlješve imamo. Pa tek cure kad se nabakame. Ah kako sesamo plaho znadu ukrasit u svilu i kadifu, nakitit biserima i dukatima pa u nanulama zajordamit sokacima. A momci, opet baška, stanu đadom u stranu, poredaju se i sejre, mjere svaku a najviše onu koju begenišu. Pa se tri dana i tri noći zijaretimo sa rodbinom, komšijama i ahbabima. Daidže, tetke i amidže sa svojim čeljadima nas obilaze i musafirhane i divanhane nam budu pune i vesele. Srca i duše nam se napune pa da mi je to još koji put omirisat i doživjeti ne bih žalio umrijeti i ovaj Dunjaluk ostaviti. Ove tvoje ravnice, gajeve, poljane i oranice i još stotinu puta toliko, ne mogu mi to zamijeniti. Nego, neka to i dalje radi i kulaniše ko je i do sad kulanis'o, a ti nama daj izun da se mi vratimo put Bosne. Jer i tamo ima nafake za svakog pa i za nas. Bosna je sita duhom a to je Bošnjaku sto puta važnije nego trbuh.

*****

Ovakve i slične sudbine, su sudbine svih Bošnjaka koji milom ili silom, neki zbog ovog a neki zbog onog ostaviše svoj prag i toprak. Jedni prije dvjesto god., neki prošlog vijeka a neki, ukoliko jučer. Nekog prognaše jedni nekog drugi. Na našu žalost ovaj proces (egzodus) još nije zaustavljen zahvaljujući onima koji još uvijek siju strah, nesigurnost i beznađe.

Danas, zapravo jučer smo otišli mnogo dalje, preko sinjih mora i sedam gora. Tamo nismo zarobljeni niti u najmu kod nekih grofova , ali nas je zarobio sjaj i nagizdani lažni svijet u početku, a poslije djeca i unuci koje ne možemo ostaviti u tuđini. S druge strane, bahatost i sila fašističkih hordi – koje se i danas hrane krvlju, mržnjom i hegemonizmom istrajavaju u tome ne bi li nam staze zarasle a tragovi nestali.
Ali?
Ali pošto nikada u konačnici ne biva onako kako insan zamisli i planira, a pogotovo kako naume dušmani i zlikovci – onda se može okrenuti da bude potpuno suprotno od onoga što je neko imao za cilj i namjeru. I to se tako i dešava samo što mi to ne primijećujemo.

Jedne prilike je jedan moj ahbab upitao hdž. hfz. Halida ef. Hadžimulića r.a., dugogodišnjeg imama i hatiba Careve džamije u Sarajevu:
– Hafiz ef. kako se islam budi?
Hafiz je po običaju malo zastao pa mu odgovorio:
– Islam se budi na sličan način kao vegetacija, kao biljni svijet u proljeće, kada skoro golim okom iz časa u čas primijećujete kako sve raste, buja, cvjeta, zeleni se a da vi tu nemate skoro nikakvog utjecaja.

Najvjerojatnije da je hafiz rahmet mu bilo vidio još davno ono što mi tek sad vidimo. Bosanski ezani se čuju od mašrika do magriba. Bosanske iftarske sofre se meću pod vedrim nebom na glavnim džadama svjetskih metropola od Melburna do Čikaga, od briselskog parlamenta do UN-a i Bijele Kuće / The White House na East Riveru. Bosanske ilahije se čuju i slušaju i izvan Ramazana, na svakom sijelu, radiju, mobitelu i još na engleskom i drugim jezicima.

Bošnjo i Bošnjakinja je najplemenitija voćka na dunjaluku, rađa i uspijeva na svakom dijelu zemaljske kugle.

Dok ovo pišem na istočnim obalama azijskog kontinenta već osviće Bajram koji će tiho za dvadesetičetiri sahata obaviti cijelu našu planetu baš i upravo tako tiho i neprimijetno poput onog proljetnog zelenila koje je sa Islamom uporedio hfz Hadžimulić a bez kojeg nema ni života na Zemlji.
Neka vam je s hairom, sretan, berićetli i nafakali

BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN