Vijesti iz Fojnice i okoline
„Ratno stanje u Bosni i Hercegovini“, „Opsadno stanje, gore zgrade institucija“, „Haos na ulicama“, „Obespravljeni radnici ostaju na ulicama“ – ovako su izgledali naslovi novina februara 2014. godine. Deseci hiljada građana na ulicama Sarajeva, Tuzle, Zenice, Mostara… Užas, buktinje, sukobi na sve strane. Demonstranti su imali brojne zahtjeve. Svi su na broju jedan imali isti – ostavka premijera Federacije Nermina Nikšića.
Demonstracijama i protestima Nikšić je ispraćen s pozicije premijera Federacije. Sada je sve izvjesnije da bi jednako mogao biti dočekan u svom novom pohodu na premijersku poziciju.
Nakon februara 2014. godine premijeru Nikšiću su predviđali političku penziju. Istina, građani mu na izborima nikada više nisu dali podršku, ali je, zahvaljujući kompenzacijskim mandatima, SDP-u i brojnim koaliranjima uspio opstati u političkim vodama. Štaviše, nakon 9 godina vraća se na mjesto „zločina“, spreman da još jednom, i čini se po svaku cijenu, preuzme Federaciju.
Osim te moguće apsurdne paralele – da su Nikšića jednom demonstranti ispratili s pozicije premijera na kraju mandata, a da bi ga drugi put mogli dočekati na njegovom najavljenom početku, Federacija izgleda potpuno drugačije.
Socijalni problemi bili su na vrhuncu, a građani su ogorčeni teškom socijalnom situacijom pohrlili na ulice iskazujući bijes i nadajući se boljem. (Treba napomenuti da je osnovani revolt građana bio i zloupotrebljen. Naime, razlozi za nezadovoljstvo jednako su bili prisutni na svakom dijelu države, a neimaština ne zna za konstitutivnost. Ipak, demonstracije su održavane i zgrade institucija su gorjele samo u dijelu Federacije i samo tamo gdje su Bošnjaci većina. O ovome više iščitajte u prepisci otvorenim pismima Nermina Nikšića i Fahrudina Radončića. Obavezno štivo. Evo kako je tada Radončić, s pozicije državnom ministra sigurnosti, objašnjavao zašto Nikšić ne želi dati ostavku, bez obzira na brojne zahtjeve –„On zbog građana treba reći da mu je to toliko važno (op. a.) iz prostog razloga da što duže nastavi da upravlja novcima Elektroprivrede, Telecoma ili Autocesta, odakle se korupcijski crpe ogromne pare u lične i stranačke svrhe“, napisao je Radončić.)
Vratimo se još malo u 2014. godinu da se prisjetimo kako su građani objašnjavali „uspjeh“ tadašnjih vlasti. Radnici su objašnjavali da su na ulici jer „nisu dobili plaću 37 mjeseci“. Mnogo je bilo sličnih – „Tražimo svoja prava, nemamo 20 plata, nemamo uvezan staž. Tuga i sramota“. Jedan od demonstranata, koji je dobio prekršajni nalog jer je izašao na ulicu, ovako je to objasnio: „Pustili su nas, ali smo dobili kazne po 300 maraka, i ja i moj Gavranović Mujo, koje nećemo nikad platiti – jer oni znaju kakav je naš život u ‘Konjuhu’. Mi dobivamo nekih 40 maraka. Kako da živimo od toga, a ne da platimo?“ „Iza nas ne stoje nikakve stranke niti organizacije. Mi najbolje znamo da iza nas stoji samo dugogodišnje poniženje, glad, bespomoćnost i beznadežnost svih nas. I zato recimo ‘NE’ političkom mešetarenju!“, objašnjavali su demonstranti.
Stanje na kraju premijerskog mandata Nikšića bilo je mnogo teže nego se to može zamisliti nakon podsjećanja na nekoliko izjava iz februara 2014. godine. Gotovo cijeli mandat bio je praćen protestima radnika ispred zgrade Vlade Federacije, brojni su baš tu plakali jer nakon cijelog radnog vijeka nisu mogli u zasluženu penziju, jer staž nije uvezan. Pješice su iz udaljenih gradova na istu lokaciju stizali i demobilisani borci i invalidi, penzioneri su bili na rubu – gotovo da nije bilo mjeseca u kojem im, ionako mala, penzija nije kasnila. A kasnile su i druge isplate iz budžeta. Takvo stanje, stotine miliona maraka minusa u različitim budžetima i fondovima, zapaljene institucije i kantoni u rasulu, i na sve to poplave, bilo je stanje koje je iza sebe ostavio Nikšić.
Federaciju je „preuzeo“ premijer Fadil Novalić. Svašta mu se zamjera ili pokušava zamjeriti, ali ni oni koji ga najviše mrze ne mogu poreći ono što je istina – Novalić je od razrušene Federacije, kakvu mu je ostavio Nikšić, napravio respektabilan prostor pun ekonomske aktivnosti i privrednog uspona, ali i socijalne uravnoteženosti. Teško se sjetiti posljednjih protesta u Sarajevu, preduzeća iz kojih su krenule demonstracije 2014. godine sada rade i izvoze. Staž je uvezan i uvezuje se, niko za to ne moli i ne plače. Demobilisani borci imaju viša i veća prava nego ikada ranije. Budžeti sanirani, plaće i penzije veće i redovne u minutu. To sada nikome nije bitno, ali moglo bi postati, ukoliko stvari krenu po nekim ružnim tračnicama iz 2014. godine.
Hoće li građani, prije svih Bošnjaci, dopustiti da Schmidt po nalogu Čovića instalira Nikšića za premijera Federacije?
Posljednjih nekoliko godina, a naročito od pojave i provođenja non-papera Janeza Janše, većina „reformi“ u Bosni i Hercegovini ima isto pitanje na koje se traži odgovor – Kako zaobići demografsku većinu Bošnjaka i kako učiniti da „po ustavu i zakonu“ budu obespravljeni, svedeni na manjinu? Odgovor na ovo pitanje je u izbornoj noći, sasvim drsko i bez ustezanja, pokušao dati i visoki predstavnik Schmidt. Pokazat će se, ipak, kako su Bošnjaci svoju političku volju artikulisali glasanjem u neočekivanoj većini za SDA, pa je odgovor visokog predstavnika postao nedovoljan. Sam Schmidt je poručio da se više neće miješati kada je riječ o istom pitanju, već da je rezultat SDA demokratski i da su u poziciji pregovarati, a to nije isto što i blokiranje. Umjesto dogovora, oni koji su i ranije natjerali Schmidta da radi onako kako oni žele izdali su mu nove naloge. I to javno. Dragan Čović je u prisustvu Nikšića ispričao koje će neustavne radnje poduzeti predsjednica Federacije Lidija Bradara, kako bi Nikšić postao premijer. U isto vrijeme Čović je zapravo izdao naredbu i rok – 5. april, do kojeg visoki predstavnik mora još jednom reagovati i učiniti da sve što radi Lidija postane „ustavno i zakonito“. Schmidt je čuo i razumio naredbu i u javnost je pustio informacije o svojim namjerama. Čovića, baš kao svog pretpostavljenog, mora poslušati, ali bi volio da ipak javnost pripremi na svoju odluku, da je prihvate tako da ne bude štete ni po njega, ni po njegovu stranku ni po Njemačku ni po njegove nalogodavce. A tako, izvjesno je, neće moći. Štete bi moglo biti mnogo i moglo bi je biti na sve strane.
2014. godine ulice su bile pune građana ogorčenih socijalnom situacijom. Osjećaj ogorčenosti je rastao i te godine doživio svoj vrhunac… Već dugo među Bošnjacima raste naboj i srdžba zbog nepravde koju sve iznova i iznova doživljavaju. I čini se kao da je na vrhuncu, da je više ne mogu podnijeti ili da je više ne žele podnositi i da će „eksplodirati“. Znaju kako su bili prepušteni agresijama i smrti, pa su se izborili i preživjeli.
Znaju da se zloupotrebljava njihova volja da svoju zemlju grade s onima koji su je rušili i ruše je i dalje. Znaju da se dobar dio onoga što sami stvaraju i što im pripada, radi mira u kući, prepušta drugima. Znaju da njihovu dobrotu posmatraju kao naivnost. Znaju da im se čini nepravda samo radi njihovog identiteta. Znaju da ih namjerno ponižavaju i namjerno im prijete i spremaju im nove nepravde i poniženja baš u ramazanu i baš na nadolazeći Bajram. Znaju da ih bezočno lažu kad im govore da su za sve što ih je snašlo i što se na njih sručilo sami sebi krivi, a da im drugi, pa i sljedbenici Miloševića i Tuđmana, žele samo najbolje. Čini se da Bošnjaci baš mnogo toga znaju i da im je baš dosta nepravde.
„Mobilisani“ svojom domovinom, pravdom i istinom, ojačani ramazanom, Bošnjaci će, možda je to sada već i izvjesno, ustati u odbranu svojih prava, i prava da sami odlučuju o sebi, kao nikada u svojoj historiji. O tome jednako govore i zemljoradnici i privrednici i intelektualci, i jednako mladi i oni iskusniji. O tome se govori jednako na društvenim mrežama, na druženjima i ispred kafića i na radnim mjestima i ispred džamija. Čini se kako je bol zbog nepravde doživio svoj vrhunac. I ogromna većina Bošnjaka, u stotinama hiljada njih, misle kao jedno. Izuzetak su samo male skupine osoba željnih vlasti.
Pozovu li SDA i DF, Bošnjaci i svi drugi domoljubni građani će se odazvati kao nikada prije i kao nikome prije. Njihov protest bi se mogao čuti, ne samo do Berlina, već do neba.
(H. V.)
