Vijesti iz Fojnice i okoline
Prije nešto više od četrdeset godina moj djed je kupio krpicu zemlje nadomak grada i napravio vikendicu, započevši tako višegeneracijsko prokletstvo. Možda je i vaš djed nešto slično vama učinio.
Piše: Lejla Tahirović na blogu Veritas vulgaris
Bez obzira da li su vaše asocijacije na vikend odmor na kauču i čitanje ili pozorište, restorani i druženje s ljudima koje ste slobodnom voljom odabrali, oni koji pristupe kultu vikendice ostaju bez vikenda. Vikendica je kroz historiju opustošila više života nego kocka i svi drugi opiumi zajedno.
Imati vikendicu znači robovati njenom kultu, čija praksa podrazumijeva konstantno pakovanje i raspakivanje, stresnu isprekidanu vožnju, amaterske popravke, beskrajne investicije, neprekidno čišćenje, neželjene posjete i nezasluženu zavist rodbine i prijatelja.
Vikendica iz neinformisanih građanskih snova je „ni premala ni prevelika“, „samo da se može prespavati“, a nalazi se „ni preblizu ni predaleko“. Zapela je, dakle, u najgorem pojasu prigradske ružnoće, koja nikad ne dopušta čovjeku da odmori oči na netaknutom komadu zelenila ili kakvom skladnom i nenametljivom dokazu prisustva ljudskog duha.
Voljela bih da se barem moj dragi djed tog fatalnog dana vozio malo duže prije nego što je ugasio ‘renola’ i veselo ugazio u ovo blato. Ono što je tada bila simpatična seoska parcela između dvije njive, od čijih vlasnika ste mogli kupiti domaća jaja, danas se guši u najezdi neplaniranih i nedovršenih kuća. Opkolile su nesretnu parcelu kao naranđasti mamuti i gledaju šupljim očima bez bravarije, a mi ih ignorišemo u nadi da će izgubiti interes i otići.
Možda se vaš djed tog dana ipak vozio dalje nego moj (mnogo dalje), pa je za svoj naum pronašao oazu koja i dan danas odolijeva patološkim promjenama. Možda je vaša kućica na pošteđenoj strani planine, sva u drvetu i prostirkama, oko koje se može šetati po netaknutoj prirodi i skupljati ljekovito bilje. U tom slučaju je bolje da ga skupite što više možete, jer će vam svakako zatrebati kada u nedostatku elementarnih ljudskih prava kao što su voda, struja i plin navučete neku bolešćicu, uzevši u obzir da u krugu od 50 km nemate apoteku.
Ipak, dok s rancem i puškom pješačite zadnji kilometar prema svojoj slobodici, kroz visoku travu ili snijeg, razmišljajući o automobilu kojeg ste ostavili u zadnjem pojasu četinara i pjevajući glasno u nadi da će mečka s porodicom napustiti terasu kad čuje ljudski glas, možete biti relativno zadovoljni. Danas. Moguće je i da će do vremena vaših unuka urbanizacija pronaći put i do ovog skrivenog mjesta, jer asfalt je u tranzicijskim društvima snalažljiv poput micelijuma.
Porodično hodočašće na vikendicu počinje rano ujutro u subotu, ili još gore, u slučaju vikendica u kojima se „može komotno prespavati“, u petak poslijepodne. Djeca sumorno spremaju školske knjige u ruksak (tamo se može „lijepo i na miru“ učiti), pas se uzvrti jer u zraku osjeća tenziju migracije naroda, a matrijarh počinje već u četvrtak navečer da priprema cekere.
Bez obzira koliko cekera se skupi u hodniku, putna torba se neće koristiti, jer se ta odluka donosi po kilometraži a ne po kilaži. Vidjet ćemo da su cekeri fundamentalna relikvija ovog kulta, čije pripadnike impresioniraju ispoljavajući svoju prirodu svetog predmeta time što su, šta god da učinite, i u dolasku i u odlasku neprestano puni.
Zatim se vozite prema vikendici, probijajući se prvo kroz gradsku gužvu, a zatim kroz predjele malignih građevinskih izraslina. Obično se nekoliko puta zaustavljate u tom užasu, na primjer da razmotrite sadnice sitnog ukrasnog cvijeća. Na vikendici se nikad ne sade otporne autohtone sorte robusnih grmića koji bi se dobro snašli i bez vas, nego baš ovi maleni razmaženi gadovi koji se u saksijicama od tanke plastike prevrću po bockavoj drvenoj gajbici, sada smiještenoj u krilo nekog od putnika.
Pas je već raspamećen i iziritirano se batrga među cekerima. Nadomak vikendice je obavezno hodočastiti i seoski granap, odjednom pretpostavivši da niste u onim cekerima ponijeli apsolutno ništa, i pola sata čekati na kasi jer, kao što uvijek iznova otkrivate, granap je centar seoskog društvenog života.
Na poslijetku se stiže do kapije koju je potrebno ceremonijalno otvoriti (ključ je ispod kamena, što bi samo oni posvećeni u ezoteriju ovog kulta mogli pretpostaviti), a zatim se vratiti u automobil i prići što bliže ulazu u kuću jer, sjetite se, imali ste mnogo cekera, a sada imate još sadnice i sedam kesa iz granapa.
Po ulasku u zimi ledenu a ljeti zagušljivu kuću, počinje dugotrajno raspakivanje. Otkriva se da je nešto vitalno zaboravljeno i neko vrijeme se negoduje zbog toga. Matrijarh pristupa kuhinji iz koje neće izaći sve do povratka u automobil, jer vikendica izaziva specifičan apetit. Pojava je neobjašnjiva, ali ovdje je nemoguće provesti četiri sata bez tri obroka.
Neke porodice su posvećene do te mjere da na vikendici prave ajvar ili bestilj, nakon čega mogu da apliciraju za status višeg svećenstva kulta vikendice. Kažu da su neki od njih, poslije trećeg sata miješanja, omamljeni parama iz kotla, u stanju da proreknu gdje će provesti idući vikend.
Nakon raspakivanja slijedi procesija prema plasteniku ili voćnjaku, odakle se trijumfalno ubiru četiri kržljava bezbojna ploda, neporecivi dokazi vaše dostojnosti ove zemlje koja vam je povjerena. Plodovi se peru (ipak) i pružaju opirućoj djeci, ili se narežu u čošak salate napravljene od kilograma punačkih plodova koje ste maloprije kupili.
Pater Familias će sve vrijeme provesti u i oko šupe, što je zapravo vikendicina vikendica u dnu imanja. To je mjesto gdje iz mraka izranjaju polufunkcionalni alati i gdje se u zrelost inicira sin ili istinski testira dostojnost zeta. Nakon što je njegova nedostojnost nepovratno utvrđena, zet dobiva zadatak nižeg reda, upravljanje nestašnom kosilicom. Vaša kosilica se tako u najljepšem dijelu dana pridružuje horu prigradskih kosilica, i uništava kratki odmor radnicima iz kuhinje.
Pred kraj dana, neko se sjeti da donese iz vrelog auta onu gajbu sa usahlim cvijećem. Vrši se zamjena nekoliko prošli vikend posađenih a sada mrtvih izdanaka, i ispostavlja se da nema mjesta za sve. Zasadit ćete ih kući, na balkonu. Zgodno je da se ne vraćate u grad praznih ruku i bez ičega u krilu.
Kada se sve još jednom detaljno očisti, ljeti kosilice utihnu ostavivši čuperke trave oko voćki, a zimi se kuća konačno ugrije dovoljno da skinete jaknu. Tada se psi, djeca i drugi zlodusi smire, i u sumrak zastanete da pogledate oko sebe i pomislite kako je lijepo. Bez obzira koliko vremena ste proveli na vikendici, ovaj osjećaj traje samo jedan, posljednji momenat. Zato znalci zaboravljaju nešto vitalno na vikendici, po šta u ponedjeljak dolaze sami, na pola sata.
Vi sada možete krenuti kući, gdje vas čeka raspakivanje, kupanje, vađenje krpelja i ribanje blata sa cipela, nakon čega u snu zahvaljujete nebesima da se sutra vraćate na posao.
Kao dijete sam se šutke pokoravala ovom prokletstvu, iako sam bila izrazito nezadovoljna, pogrešno misleći da sve to radim radi svojih roditelja ili njihovih roditelja. Danas znam istinu – da to zapravo radim radi svoje djece. Nevjerovatno, ali moja djeca su unatoč tome sve vrijeme na vikendici izrazito nezadovoljna. Osim ako im dopustim boravak u najmračnijem dijelu kuće, sa mobitelom.
Možda ste vi moj djed, zato potrošite sav novac na putovanja i provode.
Neka iza vas ne ostane ništa!
