Vijesti iz Fojnice i okoline
U Fojnici traju 38. “Susreti Zija Dizdarević” koja je književno-kulturna manifestacija sa tradicijom dostojnom uvažavanja i poštovanja.
Nažalost, posljednjih desetak godina, ova manifestacija je počela gubiti na sjaju i važnosti.
Piše: Harun Pašalić
Pokazatelj je bio minoran broj posjetilaca i slušalaca na književnim susretima, a Fojničane ste na tim susretima mogli pobrojati na prste jedne ruke.
Razloga je sigurno više, ali kao redovan posjetilac ove manifestacije, mogu kazati da je, sigurno, jedan od razloga bio i loše selektovanje gostiju susreta. Stvorio se osjećaj da su Susreti sami sebi svrha i da se stvorio mali kružok ljudi kojim su Susreti služili da pobjegnu u fojničku kasabu na vikend gdje će besplatno uživati u iću i piću.
Tako smo godinama bili svjedoci gostovanja notornih kazaza, burića i inih, bilo u svojstvu domaćina ili gosta Susreta, koji su vršili perverznu devalvaciju vjerskih, patriotskih osjećaja kroz zakukuljenu prizmu nadriknjiževnosti ili “ko fol” književne kritike.
Pod tim dojmom sam otišao i na večerašnje Susrete gdje je gost bio Andrej Nikolaidis, a domaćin Dževdet Tuzlić.
Na moju radost, večerašnji Susreti su bili najbolji u posljednjih desetak godina. Sjajni Tuzlić, još sjajniji Nikolaidis. Publika je u jednom dahu slušala odlično koncipirana pitanja književnog i filmskog kritičara Tuzlića na koja je Nikolaidis odgovarao ležerno, duhovito, ponekada i ironično, onako kako samo može osoba koja ne boluje od “sindroma velikog grada”.
Nikolaidis je još jednom pokazao da je sjajan romanopisac, novelist, ali i komentator društvene svakodnevnice koji piše i govori o onome što proživljava i o čemu misli. Iako se u njegovom govoru može prepoznati nesumnjiva inteligencija i svestrana obrazovanost, on se ne libi govoriti prostim, svakodnevnim jezikom i ne želi da svoje riječi stavlja na pijedestal vrijednosti jer kako sam ističe “ne pišemo o mnogo tema, a o tim temama su pisali mnogo umniji od mene, ali pišem o onome što sam doživio, proživio i kontemplirao.” Nikolaidisova “običnost” se mogla vidjeti i u njegovom poznavanju Bacha.
”Stotine sati sam ga slušao i bio primoran od oca da ga slušam, ali ne volim klasičnu muziku jer ona ne oslikava prostor i osjećaje u kojima ja živim” – kroz osmijeh je kazao Nikolaidis.
Razgovor sa Nikolaidisom je trajao sat vremena i ostaje žal što razgovor nije trajao duže jer po završetku ragovora, veliki broj posjetilaca je želio da sa njim dodatno porazgovara i da ovo druženje ovjekovječe fotografijom.
Čestitke organizatorima Susreta na odabiru večerašnjeg gosta, ali i domaćina Susreta i ostaje nada da ćemo i narednim godinama uživati u kvalitetnom programu Susreta kao i večeras.
