Priča nam da je ostavljen još kao beba i sedam dana nakon rođenja smješten je u Dom Bjelave gdje je završio osnovnu, a potom i srednju školu.

U razgovoru za Faktor kaže da je prve korake i prve riječi napravio u tom domu.

– Imam brata sa majčine strane, a sa očeve strane imam također dvojicu braće – priča Hadžić, te dodaje da oni njega ne znaju, a da je on sa 18 godina imao jedinu želju, da upozna majku.

Kaže da je prilikom susreta sa majkom vidio lažne suze i lažne osjećaje te da mu je kasnije bilo žao što ju je uopće potražio. Kasnije je tražio da upozna i oca, ali kaže da su i u tom telefonskom razgovoru prave emocije izostale.

– Odrastanje u domu nije bilo lahko, bilo je uspona i padova. Bilo je lijepih trenutaka, tu sam završio dvije srednje škole. Od 13. godine sam počeo da radim, radio sam na parkingu, zaradio sam prvu marku, naučio da cijenim rad i trud – kaže Semir.

Kaže da ga kroz život vode rad, red i disciplina. On sada živi sam, podstanar je i nastoji da zaradi kako bi preživio.

Semir trenutno volontira u JU Centar za kulturu i mlade Općine Centar na čija vrata je prije skoro godinu pokucao sa CV-om u ruci u potrazi za poslom.

– Nakon odlaska iz Doma, našao sam stan, radim gdje god mi se pruži prilika da zaradim kako bih sebi omogućio uvjete za život. Važno mi je da zaradim svoj hljeb, pošteno i da je moje – priča Hadžić.

Ističe kako voli da pomaže ljudima, u Centru uči o kulturi i ponašanju u poslu i nada se da će mu se već ove godine pružiti prilika da upiše fakultet, a prije toga i da se zaposli.

– Želim da studiram Socijalni rad kako bih ja kroz svoje iskustvo mogao da pomažem drugima. Da dam svoj doprinos društvu i zajednici – priča, te dodaje:

– Najveći izazov kroz život je to što nas nazivaju “domcima”, smatrajući to nečim lošim, pogrdnim i negativnim. Ljudi prave diskriminaciju, misle da ste ovakvi ili onakvi, teško i rijetko daju priliku. Ja se trudim da ljudi mijenjaju mišljenje i stavove prema meni i meni sličnim.

Ističe kako su mladi nakon što odrastu i moraju izaći iz Doma u strahu jer ne znaju kud dalje.

– Šta da rade mladi ljudi nakon 18. godine. Trebaju sistemska rješenja. Najveća potreba svakog štićenika je krov nad glavom, a zatim posao. Kada izađete vani, bojite se gdje ćete sutra noćiti – kaže Semir.

Ističe da se posla ne boji, da bi radio sve, samo pošteno.

– Moja poruka mojim vršnjacima i mladima generalno jeste “budi ono što jesi pa će se vrata širom otvarati”. Bez stida i razmišljanja šta će neko reći – poručuje Semir.

Semir kaže da je sa nekim vršnjacima iz doma ostao u kontaktu, da su se neki snašli, a da ima i onih koji su, nažalost, zalutali.

Armin Omerović, direktor JU Centar za kulturu i mlade Općine Centar, kaže da se Semir pokazao kao dobar radnik koji bi mogao dati značajan doprinos ovoj ustanovi.

– Mi smo ovim činom, prijemom Semira za radnika u Centru, srušili određene stereotipe prema toj djeci. Stereotipi se baziraju na to da ta djeca imaju neke probleme, da im nedostaje odgoj. On je pokazao sve suprotno. On je odgojen mladić, profesionalac, odgovoran. Sve nas je poprilično iznenadio. On je dolazio i tražio posao. Meni se učinio simpatičnim i vidio sam njegovu biografiju koju sam pročitao i javio sam mu se upitavši ga da li želi da dođe da odradi pripravnički, da ima neke i prihode. Polahko se počeo graditi, sticati radno iskustvo, a naročito u kulturi – kaže Omerović.

Ističe kako je Semir ostvario komunikaciju sa korisnicima usluga Centra, te da mu je drago da je dao priliku.

– Moja želja je da se stvore prilike da on ostane ovdje i da radi, to je moj krajnji cilj. Neke stvari nisu do mene. On je čovjek koji ima podršku ove kuće i njemu treba podrška. On je odrastao bez roditeljskog staranja i njemu treba podrška i sve nas je pozitivno iznenadio svojim odgojem, ponašanjem i u svakom slučaju ima stvari na kojima treba da radi i on je na tome radio i izgrađivao kao i svi mi – zaključuje Omerović.