fbpx
Subota , 26 Septembra 2020

Fehima Vuković (77) iz sela Kozica: Prije se i radilo i postilo, sad se manje radi, pa ih ima i ne poste

Sedamdesetsedmogodišnja Fehima Vuković živi u selu Kozica, na području općine Fojnica. Stanovništvo iz ovog sela je odselilo u grad, pa sada Fehima ima samo dvije komšinice. Ali kaže da joj nigdje nema ljepše.

Četrnaesti dan ramazana ne nalazimo je u njenoj kući, već kod sina na iftaru u Kaćunima. Veselog lica nas dočekuje, okružena sinovima Semirom i Samirom, nevjestom Aidom i unucima Sadinom i Merjemom. Kaže da je imala još jednog sina Ibrahima, koji je poginuo.

Pitamo nanu Fehimu kako sa ramazanom.

– Koje su godine, dobro sam, svašta insan predeverao. Postim od trinaeste godine, nikad mi nije ostao ramazan, da nisam postila. Nikad mi nije bilo teško. Evo i ove godine je baš fino, a kako dalje, vidjet ćemo, Bože zdravlja – kaže Fehima.

Sjeća se, kaže, ramazana iz djetinjstva.

– Čuvala sam ovce kad sam bila manja, vruće, a postiš, ožednim pa mi se našmiga na onu vodu, ali nikad se ne bih napila. Mama i babo su znali reć’: “Čuvaš ovce, mala si, neka te još”, ali ja nisam dala reć’, ja sam volila postit’ – priča ova sedamdesetsedmogodišnjakinja.

Kaže da su se ramazani prije drugačije obilježavali, da su se organizovali iftari, okupljao se komšiluk i porodica, a sad pusto selo.

– Tradicionalno je na sofri bila potkriža, kad je spremim, bude i za iftar i za sehur. Napravi se pogača, iskriža, iskuha meso i luk, pa se reda pogača, meso i luk, te zalije mesnom vodom. Kad imam, stavim i pečenice, kad nemam, onda samo meso. Ko kad sam na selu, daleko, pa nema se gdje otići ni kupiti – kaže nana Fehima.

Kaže da je i za mevlude uvijek pravila potkrižu.

– Bila je glavna na sofri, svi joj se obraduju, posebno muškadija. Ona je hranjiva, dobro drži. U mene je potkriža, dok mi je rahmetli dedo moj bio živ (suprug, op. a.), potkriža svako jutro za sehur bila. Puna kuća pa se svašta pripremi, zapečem kokoš, grahovicu, u nju stavim mesa, skuham pitu – nabraja Fehima.

Ističe kako su se za iftar obavezno pravila i slatka jela.

– Pravila sam ružice, tulumbe, kolače, sad sam puno toga i zaboravila. Tulumbe me naučila pravit moja sestra Fatima – pojašnjava.

Sada, kaže, najčešće skuha pitu, zapeče piletinu ili teletinu, te napravi starinsku sutliju.

– Ja sam rodom iz Živčića. Mama rodila osmero djece, troje umrlo. Imala sam dvojicu braće i dvije sestre. Uvijek sam bila u teretu, uvijek se radilo. Prije se žito sijalo, ječam i raž. Pa se hljeb kuhao, nekad bi nam majka i pogaču skuhaj. Sve bio crni hljeb i kukuruza. Po sedam dana mi smo znali vrijeć. A sad sva zgoda, sad se i ne sije, njive zarastoše – ističe.

Nana Fehima se udala u veliku familiju, pa je kuća uvijek, kaže, bila puna.

– Svi smo živjeli u jednoj kući dok svekar nije umro. Onda je svako sebi kuću pravio, a sad bi mi je oborili. Žvjela sam zajedno sa svekrom i svekrvom, pa u kući i tri sina i tri snahe, zaova i djeca. Ja i moja sestra se udale za dva brata. Sestra me sebi privukla – sjeća se s osmijehom Fehima.

Kaže da je, iako ih je bilo puno u jednoj kući, uvijek vladala sloga.

– Jedan je novčanik bio, ne bi meni čojk uzeo dimije i bluzu, samo svekar. Imali smo, elhamdullilah uvijek. Fino se živjelo. Sijalo se, imala sam uvijek ovaca, po dvije krave, konja – priča.

Kaže da se u “vakat i radilo i postilo”.

– A sad se i ne radi puno pa ih ima i ne poste. Ali ima dosta i bolesnih, nego što je nekad bilo. U mene bi svekar reci, jedan se mjesec mora postit, to svako može uraditi – kaže.

U Kozici, kaže, tradicionalno džematlije u novoizgrađenom mektebu svake godine 25. noć ramazana organizuju iftar.

– Kada se mekteb pravio, od prvog do posljednjeg dana kuhala sam majstorima, ali nikad nijednu marku nisam uzela, halal bilo – zaključuje Fehima.

Pročitajte i ovo

Sjednica nastavljena i nakon tri minute završena

Nakon dugotrajne pauze, vijećnici su se vratili u salu te je sjednica završena nakon tri …