Vijesti iz Fojnice i okoline
VAKUF JE TRAJNO DOBRO, A BOSNA JE ZEMLJA VAKUFA
U Danima vakufa kamen temeljac za vakuf čije je zrno posijano prije 146 godina
Piše: Kenan Bajrić
Gradovi i naselja su nastajala tako što dobrotvor (vakif) pokloni dio svoje imovine, izgradi džamiju, medresu, han od kojih se kasnije razvija čaršija i grad, a sve inspirisan kur'anskim ajetima o nagradama za one koji troše imanja svoja za dobro drugih. Bili su potpuno svjesni, a mi i danas tome svedočimo, da njihov imatak kojeg su poklonili čuva uspomenu na njih i kad ih na ovom svijetu više nema. Upravo zbog toga se u Kur'anu porede sa zrnom iz kojeg nikne sedam klasova u svakom klasu po stotinu zrna. Takav je Gazi Isa-beg, Gazi Husrev-beg i svi drugi manji ili veći dobrotvori.
Nekad u augustu 2013. godine na podne namaz u Šehidsku džamiju na Han Ploči u Kiseljak došao je Emir Misirlić i reče mi prije podne namaza da je potomak vakifa koji je upravo tu nekada davno napravio džamiju. To je ona džamija na putu od Sarajeva prema Travniku ispod Kobiljaće, a koju je sagradio Misir hadži Muhamed-aga 1873. godine, a koja je srušena od strane HVO-a 1993. godine u danima kada je ubijen Omer-efendija Drkić i još 78 džematlija ovog džemata.
Emir mi reče kako ima vakufnamu i da je pradedo hadži Muhamed uvakufio kafanu i han negdje u Lepenici za potrebe ove džamije. Bio sam više nego iznenađen. Za 13 godina imamskog rada nisam čuo da je postojao ovaj vakuf, a kamoli vakufnama. Emir obeća da će mi poslati vakufnamu na e-mail čim se vrati u Švedsku. Sa nestrpljenjem sam čekao da vidim šta piše. U septembru (02.09.2013.godine) primam e-mail i dio prijevoda pomenute vakufname u kojoj stoji:
„REGESTA dokumenta koji se nalazi zaveden u: sidžil vakufnama I, redni broj 139, str. 229. Original i jedan prepis pod brojem: 34 (139)“
(Izgled džamije do juna 1993. Godine)
Poslije toga odlazim u Gazi Husrev-begovu biblioteku da pronađem po ovom broju vakufnamu. Hafizu Hamzi Laviću je trebalo svega pet minuta da je nađe.
U njoj piše: „V-34(139) Vakufnama Misir hadži Muhammed-age, sina Muhammed-age nastanjenog u Topal Ejnehan Mahali u gradu Sarajevu, kojom uvakufljuje kuću, uz nju kahvanu i dva dijela bašće u pomenutom gradu… pod sljedećim uslovima:
Tri sedmine od dobiti koja se stekne izdavanjem pod zakup pomenutih dobara pripadaju na ime godišnje plaće, vršiocima dužnosti imama i hatiba u časnoj džamiji koju je u selu Grahovac dao sagraditi pomenuti vakif, dvije sedmine na ime plaće mujezinu u pomenutoj džamiji, jedna sedmina za troškove popravki i održavanja džamije i vakufa i jedna sedmina za upravljanje vakufom.
Vakufnama je na tursko-osmanskom jeziku sastavljena 10. Zul-Ka'deta 1290. h. / 29. Decembra 1873. godine.“
Počinjem se raspitivati kod najstarijih džematlija o ovom vakufu i saznajem da je nekada neki vakuf bio negdje u današnjoj Lepenici preko puta crkve i da je prodat 70. godina prošlog stoljeća. Od prodaje ruševine i njive džematski odbor je kupio dva duluma zemlje i proširio harem današnje Šehidske, a tada hadži Misirlijine džamije kako su je zvali džematlije.
Trenutak koji je bio ključan za oživljavanje ovog vakufa jeste kada sam 2015. prisustvovao manifestaciji Dani vakufa koju organizuje evo već 9. put Vakufska direkcija zarad promocije vakufa, a kada je direktor Generalne direkcije vakufa Republuke Turske Adnan Ertem rekao: „ Mi ćemo, ako Bog da, obnoviti sve uništene vakufe u BiH, a koji su nastali do 1878. godine i nama fali projekta iz Bosne i Hercegovine.“ Već tada sam znao šta mi je činiti. Pokrenuti se da ovaj vakuf iz 1873. godine u Božiju pomoć oživimo, ali sada u haremu Šehidske džamije na zemlji ovog plemenitog vakifa.
Provedena je sva potrebna procedura, izdata građevinska dozvola i projekti prevedeni na turski i arapski jezik nadajući se da će i ovaj projekat kao i svi prethodni imati svoju nafaku. Zaista je tako, sve što se počne graditi ima svoju nafaku kao i insan. U svemu je do nijeta. Ako je iskren i ispravan uspjeh je zagarantovan.
Posredstvom Vakufske direkcije BiH projekat je apliciran Generalnoj direkciji vakufa i nakon dvije godine u novembru 2018. godine je potpisan protokol za obnovu ovog vakufa.
Zanimljivo je i za ibreta da smo aplicirali ovaj projekat i kod Federalnog ministrastva za izbjeglice i da je isti u aprilu prošle godine bio dobro ocijenjen, jer posjeduje građevisku dozvolu i sve druge saglasnosti. Obzirom da je niže rangirani projekat bio rasvjeta u Rotilju-Kiseljak odustali smo smatrajući da je rasvjeta zbog djece i ljudi u ovom mjestu prioritetna u ovom trenutku. U isto vrijeme potpuno svjesni da će i ovaj projekat naći svoje vakife. Četiri mjeseca poslije iz Vakufske direkcije su nam javili da je odobreno potpisivanje protokola sa Generalnom direkcijom vakufa iz Turske. Tako da se vratilo od 10 – 700 puta više. Neko je prije 146 godina posijao zrno i sada je opet počelo da klija.
Od 2013. i podne namaza u Šehidskoj džamiji sa Emirom iz Švedske do 2019. dočekali smo, ako Bog da, kamen temeljac za obnovu vakufa koji će biti položen 12. aprila 2019. godine poslije džume namaza.
Sada je sasvim sigurno da vakif 1873. godine nije napisao vakufnamu danas ne bismo bili u prilici da obnavljamo njegov vakuf i zaboravili bismo za njega. Drugo, dobro djelo sa iskrenim nijetom neće propasti i ono je zajam Onome koji je vlasnik nebesa i zemlje. Zajam koji će biti mnogostruko vračen.
”Allah neće nikome ni trunku nepravde učiniti. Dobro djelo On će umnogostrućiti i još od Sebe nagradu veliku dati.” (En-Nisa, 40.);
Primjer onih koji troše imetke svoje na putu Allahovom je kao primjer zrna (iz kog) izraste sedam klasova, a u svakom klasu stotinu zrna. A Allah umnožava kome hoće i Allah je Sveobuhvatni, Znalac. (El-Bekare:261. )
Zaključak na kraju je ustvari u naslovu ovog teksta. Koliko će opstati Bosna i Hercegovina kao država ne zavisi od onih koji je ne vole, nego do onih drugih. Naše domovine će biti onoliko koliko je mi volimo i koliko se brinemo o njenim ljepotama, jedni o drugima i vakufim.
Neka se Uzvišeni Allah smiluje dušama svih vakifa, šehida, i dobrih predhodnika i podari im najbolju nagradu, a nas učini vakifima pa makar lijepe riječi ili voćke koju ćemo zasaditi od koje će nekada kad nas ne bude ljudi i životinje imati koristi. Amin!
