Vijesti iz Fojnice i okoline
Najvažniji segment djelovanja i rada fojničkog Reumala su uvijek bili njegovi radnici. Ako bi možda i budi kakve zamjerke tokom boravka u Reumalu, to bi se, obično, zaboravi ili zanemari zbog srdačnosti i ljubaznosti Reumalovih zaposlenika.
Fizioterapeuti, konobari, kuhari, recepcioneri… svi oni čine Reumal prepoznatljivim i čine Fojnicu mjestom radog boravka i skorog povratka.
Iako u takvom nizu sjajnih radnika, ali i sadašnjeg odličnog menadžmenta je nezahvalno izdvojiti bilo koga, uzet ćemo za pravo da našim čitaocima predstavimo jednog radnika, fizioterapeuta koji je potpisniku ovih redova postao veoma bitan faktor u životu.
Zemko Kujović je „naturalizovani“ Fojničanin, rođen 05. aprila 1966. godine u Prijepolju. Srednju medicinsku školu je završio u Užicu, a Višu fizioterapeutsku školu je završio na Institutu „Simo Milošević“ u Igalu.
Životni putevi su ga doveli u Sarajevo pa u Fojnicu gdje upoznaje Almu, ljubav svoga života, s kojom se vjenčava 2002. godine i u svome braku su dobili dvoje predivne djece, Emira i Aminu.
Zemko je i primjer osobe koja se srodila sa fojničkom čaršijom, ali koji je njen duh obogatio sa svojim šala i zafrkancijama.
Naravno, oni koji poznaju Zemku znaju kakva je to gromada od insana, osmijeh ne silazi sa njegovog lica i u najtežim momentima njegova riječ i blagi osmijeh ulije neku novu nadu i svjetlost u živote osoba s kojima Zemko ima dodir.
Osim što je fizioterapeut, Zemko je i certificirani kiropraktičar pa je dijapazon ljudi, pacijenata sa kojima radi izuzetno širok, od djece pa do najstarijih među nama.
U Zemkinom radu s pacijentima se osjeti stručnost, ali i blagost i srdačnost što je dobitna kombinacija i u svakodnevnom životu.
Nevjerovatan je njegov psihološki utjecaj na pacijente jer svojim bodrenjem vraća radost i pacijentu, ali i pacijentovoj porodici, vraća nadu i želju za borbom i za što kvalitetnijim životom.
Dva primjera kakav je Zemko…
1. Čim sam dobio dijagnozu MS, Zemko nije zvao i pitao mogu li pomoći. Umjesto toga, došao je mojoj kući da popije kahvu sa mnom, a ustvari skenirao je moje stanje.
– Hajd’ da vidim kako ovo radiš, hajd ovo, hajd ono – govori Zemko.
I na kraju, kako on to umije, šanerski kaže:„Ma, možeš ‘vako još jedno 70-80 godina i to je to“.
Naravno, osmijeh se odmah vraća.
2. Dva mjeseca nakon dijagnoze, trčim ja Zemki prepadnut i uplašen i govorim mu kako su mi doktori rekli da mi je Babinski refleks pozitivan.
A, Zemko će na to:“ *ebo tog Rusa, nebitan je, hajmo zapalit!“
I, „Rus“ postade nebitan, a Zemko izuzetno bitan.
