U četvrtak je na Bolji svijet preselio Ragib Merdžanić, zaposlenik fojničke Šumarije i legendarni fojnički lovac.
Ragib nije bio političar, nije bio ni biznismen, nije bio neko oko koga bi se hinje i hinjice okupljale.
Ragib je bio ljudina kojeg su voljeli samo čiste i iskrene duše jer i Ragib je bio čista i iskrena duša.
Volio je smijeh, šalu i druženje, a najviše od svega volio je svoju porodicu i lov.
Lovačka družina mu je bila druga porodica i nama, mlađim lovcima, je bio kao „lovački babo“ koji nas je učio onome što nema ni u jednom bjelosvjetskom lovačkom udžbeniku.
Danas smo ga posljednji put na svojim rukama ponijeli i spustili u lagahnu bosansku zemlju.
Ragibov mezar gleda na Gradinu u čijim je vrletima provodio dane i noći, zimi hraneći izgladnjele životinje, a ljeti…
Eh, ljeta s Ragibom u lovu su posebna priča bila i dok ovo pišem osmijeh mi vraća Ragibovo pucanje.
Uvijek bi pucaj četiri puta. Zašto? Mi smo mu govorili da je loš nišandžija, a on nama da je to zbog sigurnosti.
I tako bi se vodi rasprava svaki put, ali sve uz gromoglasni smijeh. Rasprava koja je, nažalost, prekinuta.
Naš Ragib je otišao u Džennet, ako Bog da, i ne sumnjam da ako i gore ima šume da je naš Ragib otišao već u izvidnicu.
Ragibe, nakon tvoga iznenadnog odlaska, najviše ćeš nedostajati svojoj porodici, svojoj Lejli i svojim kćerkama Džibi, Indiri i Emini, ali meni i svima nama koji smo te voljeli, jedan dio našeg srca je danas zauvijek otišao s tobom.