Piše: Hamza Pašalić
Đurđevdan je najveći romski praznik kojim se slavi povratak proljeća. Kao tradicionalno nomadski narod Romi su ovim praznikom obilježavali prekid zimovanja te pokrećući svoje čerge, ponovno polazili na put.
Đurđevdanski običaji su oduvijek bili posebni na našem kraju, a ta posebnost se odlikuje ranim ustajanjem u zoru, umivanjem lica sa tri različite česme, kuhanjem jaja koja se dijele djeci te pripremanjem bogate praznične trpeze, gdje su se mogle pronaći različite vrste jela.
Tako je bilo i ove godine, kada me je moj veliki prijatelj Faruk Ferhatović zvani Tare, priznati privatni poduzetnik i ugledan građanin, pozvao da „okom“ svoje kamere zabilježim običaje fojničkih Roma na najveći romski praznik Đurđevdan, gdje dolazi do okupljanja porodice i prijatelja.
Taretova okupljanja su postala tradicionalna, tako da je ovo peta godina uzastopnog druženja na imanju Ferhatovića. Naravno, ovo bi bilo neizvodivo bez pomoći Taretove supruge Bahre, sinova Kenana i Tarika te kćerke Sanele.
Na samom dolasku, divan li prizor za moje oči i uši, zvuci trube i bubnja, za dobru atmosferu Tare je naručio da za njegove goste dođe trubački orkestar iz Vranja iz susjedne Srbije.
Stolovi puni ića i pića, a gosti se čitav dan smjenjuju u odlascima i dolascima, dok su oni najuporniji (ljubitelji sijela i druženja) ostali s Ferhatovićima cijeli dan.
Gospođa Bahra, se također pokazala kao dobra domaćica koja je svojim vrijednim rukama danima pripremala slatka i slana jela, kako njenim gostima ništa ne bi falilo, jedan od gostiju bio je i naš opštinski načelnik Sabahudin Klisura koji nije krio oduševljenost ovim događajem koji je već prerastao u tradiciju.
Posebno je i to što se na ovakvom mjestu pronađu i sastanu ljudi različitih profila i profesija, kao što su: profesori, vozači, inžinjeri, ekonomisti, policajci, električari, medicinari.
Ustvari to i jeste bit Đurđevdana, pozitivnost i dobri međuljudski odnosi.