Harun Pašalić: Tužna priča o mom prijatelju A. djetetu bez roditelja i sjajnome momku

 

Nepravda, nepoštenje, manjak časti, nepotizam, mito, korupcija… najčešće su riječi političkog establišmenta, ali i narodnog vokabulara.

Da li se ovakav vokabular, opravdano ili ne, i previše koristi, može se raspravljati, ali nedavni slučaj definitivno je primjer nepravde u našem društvu.

U svakome, iole normalnome, društvu posebna se pažnja posvećuje ugroženim kategorijama, bolesnima, djeci bez roditelja, žrtvama različitih tortura i sl.

Moj prijatelj A. Je dijete bez oba roditelja, otac je izgubio život u odbrani domovine BiH negdje u vrletima decembarske Treskavice, a majka je nedugo zatim od boli preselila na Bolji svijet za svojim rahmetli suprugom.

Prijatelj A. je po gubitku roditelja, imao svega 6 godina. Brigu o njemu je preuzela njegova familija koja je već mučila brigu s izvorima prihoda.

Tako je silom prilika, prijatelj A. brže odrastao od nas iz generacije. To ga nije sprječavalo da bude sjajan učenik, da završi osnovnu, srednju, diplomski i magistarski sa odličnim ocjenama.

Svo to vrijeme, nije skidao svoj prepoznatljivi osmijeh s lica, bodreći sve oko sebe u svim prilikama i neprilikama, uvijek vjerujući da poslije kiše dolazi sunce i da će sve ovo jednoga dana biti jučer!

Nakon završetka magistarskog, prijatelj A. kreće u potragu za poslom. Iako je po bh. zakonu kao šehidsko dijete trebao imati prednost na konkursima, govorio je:“Samo neka je pošteno, ne treba mi ni ta pozitivna diskriminacija, ako je neko pametniji i kvalificiraniji, halal mu bilo, snalazit ću se!“

I nedavno, otvara se konkurs, posao iz snova za mog prijatelja A. Kaže mi:“Zvali su me i rekli su mi da sam u top 3 kandidata!“ Otišao je na interview i vratio se zabrinutog lica.

Pitam ga:“Zar su te toliko mrcvarili“, a on odgovara:“Ma nije to, nego sam jedini imao fakultet i osim toga jedan od kandidata je sestrična Tog i Tog (sestrična lokalnog političara) koja ne ispunjava osnovne uslove konkursa.“

Sedam dana poslije, srećemo se i govori mi:“Bio sam drugi, imao sam najmanje bodova na intervjuu pa me je to „bacilo“ na drugo mjesto.“

„Ko je prošao?“ – upitah, „Sestrična“ – odgovori kroz blagi osmijeh pun tuge.

„Hajd, kahva“ – velim. – „Hvala ti, buraz, žurim u opštinu uzeti rodni list i uvjerenje o državljanstvu, pripremam papire, pokušat ću da odem u Njemačku!“

Nisam znao šta da mu na to kažem osim: „Sretno, buraz i ‘ebi ga!“