Piše: Adel Zuka
Za prokoški kraj su vezane mnoge legende, pa tako ni naš biser (ako se još uvijek može tako nazvati) nije uskraćen za jednu od njih.
Legenda kaže:,,U samom jezeru planinari ne peru ništa nečisto (pa ni rublje ni suđe). Među njima postoji predanje da Prokoško Jezero nije bilo tamo gdje je sada već u drugoj uvali, kroz koju sada teče potok Jezernica.
Nekakva žena pošla na to prijašnje jezero, da opere djetinje pelene. Ali, tek što je smočila pelene, jezero se uzburka i pođe prema njoj. Ona u strahu poče da bježi, a svo jezero poleti za njom. Tada joj neko doviknu, da baci sa sebe krpu (maramu koje muslimanske žene nose na glavi) i da stane.
Ona to učini. Na onu stranu gdje je bacila krpu slilo se svo jezero i danas tu stoji. Po tom predanju u jezeru se ni dan danas niti pere niti se u njega što prosipa što je nečisto. Ovako je govorio Jovan Popović 1931. godine, u svom pohodu na Vranicu i djelu „Ljetni stanovi na planinama Vranici, Zecu i Bitovnji.“
Pitam sebe trenutno, šta bi ugledni gospodin Popović napisao, danas, o Vranici i Prokoškom jezeru???