Sunčano nedjeljno jutro predstavljalo je siguran znak dobrog provoda i zabave na platou Čevljanskog polja. Ranojutarnja gužva na putu, najavljivala je veliki broj gostiju i ljubitelja prirode koji su bježali od sumorne svakodnevnice, u jedan drugi Svijet, Svijet nadrealnog veselja, smijeha i ponosa.
Dolaskom na mjesto događaja, odmah smo osjetili neku jezu i čudan osjećaj u stomaku, koji je uzrokovan ponosom na cjelokupni događaj (raja iz čitave BiH, tradicija…) ili uzrokovan lošom kahvom iz Semizovca, nisam siguran!?
Na sve strane se trguje, mesari nude friško pečenu janjad, pod šatorima muzika uživo sa oskudno odjevenim plesačicama, šatorske gazde su bile jako sretne i zadovoljne jer je većina gostiju starije životne dobi ostavljala svoje penzije pod komadom cerade u jednom julskom danu.
U čitavoj toj vrevi, izdvojeno od svega, ugledah čudan prizor, kolo, kolo pored arene gdje će se odvijati najvažniji događaj u protokolu tog dana, ljudi koji se nikad nisu vidjeli u životu drže se za ruke i igraju u istom ritmu s osmijehom na licu.
Dokaz da za sreću ne treba mnogo i da život interesantnim čine „male“ stvari.
Više sati sam lično učestvovao u toj ritmičko-kružnoj radnji koja me je činila sretnim i ispunjenim,
ali uslijed dugoročnog igranja, shvatio sam da sam dehidrirao i da uskoro moram unijeti tečnost u svoj organizam, kao i to da sam gladan jer sam ovisnik o mesu te sam pod hitno morao primiti svoju dnevnu dozu pečenja.
Pri polasku prema pečenim janjadima i pečenom biku, srećem interesantnog čovjeka. Ibru Mašnića iz Bjelimića kod Konjica, čovjek u narodnoj gradskoj nošnji njegovog čukundede koja je, iako stara 150 godina, odavala osjećaj svježine nasuprot sve „moderne“ odjeće koju nosimo.
Ibro nam kratko reče: „Dolazim ovdje godinama u ovoj nošnji, želja mi je da sačuvam tradiciju i običaje naše nam Bosne i Hercegovine, ako Bog da, dolazit ću dok god sam živ jer me dodatno privlači mir, opuštenost i rahatluk koji doživim kad god ovdje stignem.“
Tako napustih Ibru i odlutah do prvog štanda gdje uzeh s mojim prijateljem kilu mesa od friško pečenog bika na ražnju , taj bik sigurno neće učestvovati u borbama tog popodneva, kratko pomislih.
Oko 17:00 počinje glavni event tog dana, borbe bosanskih autohtonih bikova poznatijih kao „bak.“
Planirano je devet dvoboja te na samom početku dolazi do velikog razočarenja jer Jelenko kao favorit, a inače šampion BiH u lahkoj kategoriji nije mogao da pristupi takmičenju zbog povrede desnog prednjeg papka kojeg je zadobio nešto ranije u Visokom gdje trenutno i boravi.
Borbe su bile fer i žustre, dovoljno dobre za gledanje i uživanje. Za dobar smijeh i vođenje jubilarne 70. Čevljanske koride bio je zadužen voditelj Milenko Srdić iz Kaknja koji dvadeset godina aktivno učestvuje u ovoj manifestaciji.
Musa iz Žepe, vlasnik bika koji je izgubio borbu od bika našeg komšije iz Lugova, Halida Prosjanovića, kaže kako je on inače i dugogodišnji predsjednik MZ Žepa u sastavu opštine Rogatica, koji je nedavno smijenjen, ali nema veze, reče Musa: „Ja pečat ne dam, tako da sam ja i dalje predsjednik.“
Fojničani nikad nisu imali svog bika da predstavlja naš kraj pa smo zbog toga aktivno navijali za bika Almira Karasalihovića iz Bilalovca jer dijelimo isto brdo Zahor pa zbog toga nam je dužnost da bratski budemo jedni uz druge.
(Bik Almira Karasalihovića u žestokom okršaju)
I na kraju, većina medija će okarakterisati ovaj događaj primitivnim i zaostalim, nek’ se zapitaju piju li njihove izjave vode i dotiču li ikog, po mom ličnom mišljenju, muzičke eminencije poput Harija Varešanovića, Jelene Karleuše… nikada neće moći skupiti ovoliki broj ljudi koliko skupi jedno Čevljansko polje.
Sretno im sa njihovom muzičkom i kulturnom prosvijetljenošću, mi ćemo ostati „primitivni“.