Suad Džafić: Jesmo li iznevjerili šehide?

 

Piše: Suad Džafić

Odlukom Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, drugi dan Ramazanskog bajrama proglašen je Danom šehida. Od tada, pa do danas, svake godine nakon podne namaza dio sam kolone koja tiho prođe Bosanskom ulicom do Šečerhanove bašće. Tik uz mezar rahmetli Amira Džafića, obavi se kratki ceremonijal.

 Prouče se završna poglavlja Časnog Kur'ana, priredi se kratko obraćanje nekog od uleme i tu se sjećanje i odavanje priznanja našim šehidima, za neke od nas, obično završi. Za neke, ali ne i za majke, očeve, sinove, kćeri i porodice. 

Iako je od agresije na ovamo proteklo više od dvije decenije, emocije imaju isti intenzitet, uspomene su svježe, te je čini se, kako godine prolaze, gorčina sve jača. Teško je i iz razloga što u svemu ima i doza licemjerstva. Mi smo rijetka čaršija, koja je u ratu sačuvala slobodu, a dvadeset i kusur godina poslije smo bez centralnog obilježja na naše borce. 

Na komemoraciji nas je sve manje. Ne intoniramo himnu naše države. Na uzvišenju rezervisano za ulemu mjesta se nađe i za odabrane političare, kao da se ne radi o komemoraciji nego o nekom stranačkom skupu. Cvjetovi koje djeca ostave, nisu dostatna ni za svaki mezar. 

Pa, gdje mi, sem tog dana spominjemo naše heroje? Gdje su u knjizi, tekstu, jesmo li nekoj ulici dali ime po nekom Remziji, Kenanu itd.? Jesmo li obišli njihove majke i očeve i pitali kako su ili samo čekamo da umru?

 I na kraju, zamolio bih određenu gospodu da ne slikaju selfije i ne smješkaju se po mezaristanu. Čim je pukao prvi metak ista gospoda su skinuli redenike i našla se u Berlinu. Samo malo dalje, dok se isti slika, mati grli nišan i plače. Plače kao da se sve desilo jučer. 

Moram priznati da mi se na ovakvo odavanje počasti više ne dolazi. Ma ne da mi se ne dolazi, nego jednostavno, ne mogu i nemam snage.