Kaligrafija se može opisati kao umjetnički proces ručnog oblikovanja simbola i njihovo uređivanje na način koji će imati sklad, tj. harmoniju i ljepotu kakvu je zamislio kaligraf. Koriste se razna sredstva za pisanje, od konvencionalnih do onih krajnje neobičnih.
Izuzmemo li arapsku kaligrafiju, od orijentalnih tipova umjetnosti zastupljena je i ebru umjetnost koja predstavlja umijeće “slikanja na vodi”, izrađivanje ornamenata, minijatura i sl.
Arapska kaligrafija datira još iz vremena Alije, četvrtog halife. On je prvi koji je insistirao da se lijepo i uredno pišu kur'anski stihovi.
Sve je počelo kufi pismom, a danas ukupno postoji šest pisama arapske kaligrafije, a to su: sulus, nesh, tevki, rejhani, muhakkak i rika. Sulus je prema mišljenju mnogih kaligrafa najteže pismo i u njemu su sadržani elementi svih drugih pisama.
Za arapsku kaligrafiju potreban je originalan materijal, a svaki učenik treba imati kalem (olovka za pisanje), murekkeb (boja i masni papir), hokku (tintarnica) i liku (posebna vrsta vate). Tu su i pernica za kaligrafiju, makta (šiljalo za kalem)…
Iako je Bosna kroz svoju bogatu prošlost imala mnoštvo vještih ljudi kada je riječ o orijentalnoj umjetnosti, vrijeme je ovaj tip kreativnog stvaranja skoro potpuno potisnulo iz upotrebe. Ipak, u posljednjih nekoliko godina orijentalna umjetnost ponovo se diže iz pepela i sve je više kaligrafa, ebruzena i drugih umjetnika mlađe generacije. Jedno od najperspektivnijih imena kada je riječ o domaćoj orijentalnoj umjetnosti jeste zasigurno kaligraf Abdulhak Hadžimejlić.
Kaligrafija kao tradicijsko naslijeđe
Abdulhak Hadžimejlić rođen je prije 23 godine u Fojnici, a nakon završene osnovne škole u Zenici i srednjeg vjerskog obrazovanja u Mostaru seli se u Konyu gdje trenutno studira historiju umjetnosti na Univerzitetu Selçuk.
“Sama ljubav prema arapskoj kaligrafiji u mojoj porodici gaji se skoro dva stoljeća. Moji prvi dodiri s kaligrafijom desili su se još dok sam pohađao Karađoz-begovu medresu u Mostaru. Na ljetnom raspustu neposredno prije polaska u treći razred, tokom jedne ramazanske noći, sjedeći s ocem nakon iftara i gledajući u radove koje imamo u našoj kući, ostao sam impresioniran kompozicijama, ljepotom harfova (arapskih slova) i mnogim drugim ljepotama koje nudi kaligrafija. Pomislih u sebi kako bi bilo dobro da i ja pokušam uraditi nešto slično pa mi je otac napravio ‘kalem’ za pisanje od tesarske olovke”, objašnjava Hadžimejlić svoju ljubav prema kaligrafiji te dodaje:
“Otac, koji je svoj radni vijek proveo kao imam, imao je iskustva vezana za arapsku kaligrafiju pa mi je dao neka osnovna uputstva kako da napravim poneki rad. Što sam više pisao, sve sam se više zaljubljivao u ovu umjetnost. Nakon raspusta sam se vratio u Mostar te sam bio jedan od polaznika kursa arapske kaligrafije kod cijenjenog profesora i majstora Muniba Obradovića. S učiteljem Obradovićem družio sam se blizu dvije godine i on je najviše zaslužan što kaligrafiju vidim kao životni poziv, kao ljubav koja će prestati tek nakon što napustim ovaj svijet”, rekao je Hadžimejlić.
Kaligrafija je vrsta likovne umjetnosti za koju je potreban talent, ali isto tako potrebno je posjedovati i adekvatno teološko znanje.
“Smatram da za sve što vrijedi treba dosta truda, strpljenja, vremena, ali i ljubavi. Posebna je metoda klasičnog učenja arapske kaligrafije, jer svaki harf ima svoje mjere, ima svoj način kako se piše, tako da učenik kaligrafije, prateći svog učitelja, svakim danom uz dosta truda i pisanja može dosegnuti visok nivo umijeća. Arapska kaligrafija uči se iz meška, tj. nanizanog skupa dova (molitvi) i njihovih prikaza pisanja i vezivanja harfova uz određenu mjeru. Svaka od dova ima blizu 40 redova, a počinje se, naravno, prvim redom svake od njih i dok profesor ne bude zadovoljan prvim redom ne može se preći na drugi. Npr. legendarni turski kaligraf Hamid Aytaç je kod svog učitelja ostao na prvom redu duže od godinu, iako je dosta marljivo radio. Nakon što završite učenje ovih 40 redova profesor vam daje diplomu i vi ste od tog momenta hattat, tj. imate dozvolu staviti potpis na svoj rad, imate pravo podučavati druge učenike, kao i davati diplomu onima koji ju zasluže”, objasnio nam je mladi kaligraf.
Hrabro je živjeti od orijentalnih umjetnosti
“Živjeti od orijentalnih umjetnosti dosta je hrabar potez, pogotovo u našoj državi gdje nije toliko velika zainteresiranost kao što vlada u Turskoj, Iranu, Saudijskoj Arabiji i sličnim zemljama. Ja kao student sam poprilično zadovoljan prihodima od ove umjetnosti, ali opet smatram da bi bilo dobro imati još neki posao pored ovoga. Najčešće su mušterije ljudi iz svih krajeva naše domovine, ali dosta puta levhe su završavale i u Americi, Njemačkoj, Francuskoj, Austriji itd. Već četiri godine sam u Turskoj pa sam i tamo upoznao dosta ljudi koji su od mene naručivali radove”, govori Hadžimejlić.
S obzirom na to da trenutno boravi u Turskoj, gdje žive i rade najveći svjetski orijentalni umjetnici i učitelji, Hadžimejlić govori kako je u Konyi upoznao kaligrafske majstore braću Seyita Ahmeta i Abdurahmana Depelera koji mu pomažu da bude sve bolji.
“Nekad je Bosna imala više od stotinu kaligrafa arapskog pisma. Dakle, arapska kaligrafija imala je važno mjesto u historiji umjetnosti ovih prostora, ali zbog raznih faktora, pisanje ove lijepe umjetnosti gotovo je ugašeno. Prof. Ešref Kovačević, hafiz Zilko Žolja, Avdo ef. Abaza i drugi stari kaligrafi neumornim radom održali su kaligrafiju na ovim prostorima. Danas je stanje dosta drugačije, kaligrafija staje na noge, a za to su prvenstveno zaslužni hattat prof. dr. Ćazim Hadžimejlić, Munib Obradović, Izudin Duraković, Hazim Numanagić, Nermina Đulović i dr. Svi ovi kaligrafi imaju svoje učenike koji se podučavaju meškom, tj. na klasičan način, a dosta je mladih i starih zainteresirano, što je izuzetno pozitivan znak. Bitno je da se o kaligrafiji priča i piše, da se otvaraju izložbe, da se interesantima omogući učenje ove umjetnosti koja je zasigurno puno više od lijepog pisanja”, zaključuje mladi bosanskohercegovački kaligraf.
klix.ba