Sjećanje na Fojnicu: Videoteka “Dina” i Caffe “Gizela” – Dva svijeta, jedna generacija

Krajem devedesetih i početkom 2000-ih, ulica Husni ef. Numanagića u Fojnici bila je epicentar dječijih snova i mladalačkih avantura, mjesto gdje su se ukrštala dva potpuno različita svijeta, a oba su bila odraz odrastanja jedne generacije.

Piše: Harun Pašalić

U fokusu su bila dva objekta, udaljena svega nekoliko metara – videoteka “Dina” i caffe “Gizela”. Dok je videoteka “Dina” bila raj za osnovnoškolce koji su tražili najnovije filmske naslove, caffe “Gizela” je postao njihovo sljedeće odredište s ulaskom u srednju školu.

Na mjestu videoteke “Dina” nekada se nalazila prostorija poznata kao “Mel'ab“, gdje su se ljubitelji bilijara i drugih igara okupljali. No, dolaskom Suada i Nedeljke Imamović, videoteka je dobila novo ruho i ime. U videoteci “Dina” niste mogli samo posuditi filmove – tu je počela era novih tehnologija s PlayStationom i Nintendom 64. Čitave generacije djece provodile su sate pred ekranima, uživajući u najpopularnijim igrama tog vremena.

Na PlayStationu je dominirao PES, fudbalska simulacija koja je okupljala ljubitelje nogometa na brojnim turnirima, dok su mlađi s divljenjem gledali kako Enis Jemendžić-Bimbo satima igra “Tomb Raidera”. Na Nintendu 64, favoriti su bili “Mario Kart”, “James Bond 007” i NBA košarka. Sat igranja koštao je 3 KM, a mališani su često zaboravljali na vrijeme, suočavajući se sa strahom kada bi došao trenutak povratka kući. Nerijetko su se bojali i nenajavljenih posjeta rahmetli Dževada Mujkanovića, nastavnika iz osnovne škole, koji ih je, poput strogog čuvara, tjerao iz videoteke.

Kako su godine prolazile, osnovnoškolci su polako napuštali videoteke i prelazili u svijet odraslih.

Sljedeća stanica na njihovom putu bila je caffe “Gizela”, vlasništvo rahmetli Keme Čohadžića. Ovaj omiljeni kafić generacija bio je simbol druženja, zabave i neizostavnih noćnih izlazaka. Caffe “Gizela” je u svojoj zlatnoj eri ugostio mnoge muzičke grupe, a posebno se pamti gostovanje grupe Macbeth 2001. godine.

Danas, niti “Dina”, niti “Gizela” više ne postoje.

Videoteke su nestale s dolaskom digitalnih tehnologija, a kafići su sve rjeđi, ostavljajući za sobom prazne prostore gdje su nekada odzvanjali smijeh i muzika. Suad i Nedeljka Imamović vratili su se u Kiseljak, a Fojnica je izgubila još dva dragocjena simbola svoje prošlosti.

Iako su ta vremena prošla, sjećanja ostaju živa. Ona dječja lica koja su provodila sate igrajući video igre, sada su odrasli ljudi s vlastitim životima, ali svako od njih nosi djelić prošlosti u sebi. “Dina” i “Gizela” više nisu fizički prisutni, ali u srcima jedne generacije uvijek će ostati mjesta koja su obilježila njihovo djetinjstvo i mladost.