Prva asocijacija na pomen Srebrenice je genocid koji je počinjen u toj opštini jula 1995. Ovaj genocid je presuđen i pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju gdje su najviši zvaničnici RS osuđeni na doživotne i višegodišnje kazne.

Genocidom život nije stao u ovoj opštini. Narod se polahko počeo vraćati na svoja ognjišta čime je pokazao želju za povratkom na mjesto odakle je i protjeran. O povratku i današnjem životu u Srebrenici razgovarali smo sa Mirsadom Suručićem, patriotom i maratoncem, i Ahmed ef. Hrustanovićem, drugim imamom Čaršijske džamije.

– Radim u MIZ Srebrenica već 10 godina. Odluka o povratku te 2014. je bila teška, kada su bili oni protesti, ali je bila jedna od najljepših odluka nakon svega što smo proživjeli. Sa genocidom nije završena priča o Srebrenici. Planirano je da se ubije kultura i tradicija Bošnjaka gdje je to sve trajalo do 2001. Nakon te godine se narod počeo vraćati te insistirati na suživotu. Sedamdset pet posto djece u našim školama je znak naše pobjede. Od najbližih porodica sam bio ubjeđivan da se ne vratim. Nisam našao smiraj dok se nisam vratio kaže – ističe Ahmed ef.

Sururčić se prisjetio godina kada se njegov otac vratio u Sebrenicu. Tada su mu Srbi rekli da nisu mislili da će se vratiti te su planirali na tom mjestu gdje je njegova kuća napraviti parking. Međutim, godinama kasnije sve je više i više djece što dokazuje kakav su narod Bošnjaci.

– Prvo se otac vratio 1999. sa prvim ljudima koji su radili u opštini, sa tih osam boraca koji su započeli život u Srebrenici. Kada je otac došao Srbi su mu rekli da će napraviti parking na mjestu gdje je bila njegova kuća. Otac se na to samo nasmijao pokazujući povratkom da su Bošnjaci pobjednički narod. Sve je više i više djece i povratničkih ljudi koji ovdje žive i bore se za ovu opštinu. Pored nas dvojice, svi mi smo borci. Allah nam je dao da živimo ovdje i dao nam je snagu – kaže Suručić.

Suručić ističe kako je nebitno ko se kada vratio jer svako ima svoje breme. I oni prvi povratnici i oni koji su došli prije godinu imaju svoje izazove s kojima se trebaju suočiti.

– Kada mi na um padnu očeve riječi sav se naježim. Prvi povratnici su stanovali u Domaviji a imali su zaštititu od policije jer su ih pljuvali i psovali im. Bio je to težak period. I onaj ko je došao prije godinu ili 20 ima svoje breme. Boravak ovdje ima svoju težinu. Lahko je živjeti u Federaciji. Mi imamo tu pozitivnu snagu bez koje bi se davno slomili. Hvala Bogu izdrži se sve uz Allahovu pomoć – navodi Suručić.

Djeca u Srebrenici uče po srpskom planu i programu te time ne uče nikako o genocidu koji je počinjen u njihovj opštini. Ahmed ef. smatra da je i takav nakaradan sistem bolji nego da djeca idu odvojeno u škole.

– Do 5. rareda se uči po srpskom planu i programu gdje moraju slušati himnu RS. Učitelji su čak tjerali djecu da ustaju na tu himnu. Taj sistem obrazovanja iako je nakaradan bolji je nego da idu razdvojeno, u dvije škole. Ta djeca trebaju da žive zajedno. Nadamo se da će uskoro razum progovoriti iz tih ljudi – kaže Ahmed ef. dodajući da običan narod živi sasvim normalno.