Vijesti iz Fojnice i okoline
Fojničanka Katarina Katavić je primjer inteligencije, upornosti i uspjeha koji dolazi marljivim radom.
Lutajući bespućima interneta, naišli smo na tekst o doktorici nauka Katarini Katavić i njenoj knjizi o romskom jeziku u okviru povijesti indoarijskih jezika.
Na naše pozitivno iznenađenje, saznajemo da je doktorica nauka, Katarina Katavić, profesorica na Univerzitetu u Zagrebu na odsjeku za indologiju i dalekoistočne studije Filozofskog fakulteta u Zagrebu, ustvari rođena Fojničanka te smo je kontaktirali i pristala je razgovarati za naš portal Mahalla.ba.
Katarina je rođena 28.6.1991. u Sarajevu. Otac joj je Marijo Katavić, a dedo joj je Zdravko Katavić iz Nadbara.
Odrasla je dijelom u Njemačkoj, dijelom u Hrvatskoj i dijelom u BiH u Fojnici (Nadbare), gdje je provela najveći dio svog djetinjstva (2000.-2015.), a odgajala ju je baka Katica Katavić (rođ. Gavran, rodom sa Otigošća).
“Zbog nje sam ono što sam danas, jer mi je usadila disciplinu i ukazivala na pravi put, i zauvijek sam joj zahvalna na tome” – kaže nam Katarina.
”Imala sam tada lijepo djetinjstvo na selu. Baka me je naučila brinuti se o sebi, voditi kućanstvo, sudjelovala sam u seoskim poslovima, jako puno vremena sam provodila napolju, igrala se sa životinjama, posebno sa svojom mačkom. Tada nije bilo mobitela ni interneta, tako da sam, kao i sva druga djeca u to vrijeme, ili gledala njemačku televiziju ili morala smišljati igre i načine kako da se zabavim, tako da sam dosta crtala i čitala, bilo što što nađem u kući jer mi je često bilo i dosadno. Jednom mi je bilo toliko dosadno da sam u rokovniku izrađivala kalendar s datumima rođenja prijatelja, poznanika i javnih ličnosti i važnih svjetskih događanja za koje bih saznala iz novina i časopisa, a jednom sam išla učiti i Zdravo Marijo i Slava Ocu na latinskom i pokušavala shvatiti što koja riječ znači, pa odustala. Zapravo sam mogla raditi puno toga što me je zanimalo” – sjeća se Katarina svoga djetinjstva.
Kako Katarina kaže, što se tiče osnovne škole bila sam “svađe pomalo”.
Osnovna škola: 1. razred u Njemačkoj u Freiburgu kod Schwarzwalda, 2. razred i dio 3. razreda u Hrvatskoj u Bjelovaru, 3. razred do kraja u OŠ Kiseljak, a od 4. do 8. u OŠ “Ivan Goran Kovačić” u Fojnici.
Učiteljica joj je bila pokojna Ivanka Arsić, a od 5. do 8. razreda pohađala je u “dvije škole pod jednim krovom”, odnosno OŠ “Ivan Goran Kovačić” tada je konačno bila preseljena u istu zgradu u kojoj se nalazila i OŠ “Muhsin Rizvić”. Razrednik joj je bio nastavnik fizike, Stanislav Perica, i “moram reći da je i on imao značajnu ulogu u tome što sam postala ono što jesam” – kaže Katarina.
“Naime, tijekom svoga djetinjstva, zbog raznih nesretnih okolnosti, promijenila sam puno škola, a Stanislav Perica bio je jedan od rijetkih nastavnika koji je poticao učenike da se usude misliti. Nastavu je činio jako zanimljivom, a rješavanje problema i zadataka uvijek mi je išlo bolje nego sâmo učenje gradiva” – ističe Katarina.
Iz djetinjstva u Fojnici rado se sjeća i susretâ franjevačke mladeži, koje je pokrenuo tadašnji gvardijan, fra Nikica Vujica, kao i šetnji kroz nekadašnji park pokraj Reumala, u kojem su se tada nalazili i stećci. Nakon završetka osnovne škole s tatom i pomajkom preselila se u Zagreb, gdje živi i danas.
Opću gimnaziju je pohađala u Sesvetama u Zagrebu (2005.-2009.). Budući da se odselila iz našeg malog mjesta, odnosno svoga sela Nadbare, ne samo u drugu državu nego u glavni grad druge države, gdje su mentalitet i način života dosta drugačiji, a uz to je kao tinejđerica bila i u najosjetljivijem razdoblju života, nije joj bilo nimalo lako prilagoditi se u Zagrebu.
“Međutim s vremenom sam uspjela, stekla divne prijatelje i nakon završetka fakulteta ovdje izgradila svoj život” – govori nam Katarina.
I dan danas se druži s prvom osobom koju je upoznala u srednjoj školi, svojom prijateljicom Katarinom Bednjanec, koja joj je bila velika podrška u životu.
Budući da je dio djetinjstva provela u Njemačkoj, pa joj je njemački u školi išao jako dobro, još je od osnovne škole znala da želi postati nastavnica njemačkoga. S tim l ciljem na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisuje germanistiku, dakle studij njemačkoga jezika i književnosti.
Međutim, na tom se fakultetu njemački ne može studirati jednopredmetno, nego se treba upisati i drugi predmet.
“Nisam znala što bih, pa sam uzela ono što mi je zvučalo najzanimljivije ‒ indologija. I inače su me zanimale strane kulture i jezici, i neko vrijeme sam slušala indijsku, iransku, tursku i arapsku glazbu, pa sam željela studirati neki od tih jezika” – kaže Katarina.
Studij indologije obuhvaća indijsku povijest, indijske književnosti, filozofije i religije, te, što je najzahtjevnije, indijske jezike, među kojima je staroindijski, za hinduiste sveti jezik koji se zove sanskrt, te hindski, najrašireniji i danas najvažniji indijski jezik, ali i neke druge indijske jezike. Na tom studiju obavezno je i učenje jednog od staroiranskih jezika, pa je tako naučila i staroperzijski i mogla je, primjerice, čitati proglase perzijskih kraljeva iz 5. stoljeća pr. n. e..
“Mogu reći da je divno iskustvo imati priliku čitati tekstove stare po dvije tisuće i više godina, takoreći u originalu” – ističe Katarina.
Za vrijeme studija naučila je i urdski jezik, jedan od službenih jezika Indije i Pakistana, koji se od hindskoga najviše razlikuje po tome što se piše modificiranim arapskim pismom i sadrži puno više perzijskih i arapskih riječi (usporedbe radi, zamislite da danas s jedne strane imamo hrvatski, a s druge strane bosanski jezik na arebici). A kako bi bolje razumjela urdski, završila je onda i dvogodišnji tečaj arapskog i jednogodišnji tečaj perzijskog jezika na Odsjeku za turkologiju, hungarologiju i judaistiku.
Kako ju je općenito zanimala orijentalistika, a i Osmansko carstvo, tamo je pohađala i kolegije Islamska civilizacija te Osmansko carstvo, gdje je kao temu za referat odabrala našu fojničku Ahdnamu.
Negdje u to vrijeme saznala je da se na studiju indologije kao izborni kolegij uvodi i tečaj romskoga jezika. Taj se kolegij nalazi u sklopu studija indologije zato što su Romi porijeklom iz Indije, ali su Indiju napustili još prije 7. stoljeća te na području Europe žive već skoro hiljadu godina. Željela je znati koliko je romski jezik još uvijek blizak indijskim jezicima, koliko su romski i hindski podudarni, a i kakva je povijest toga naroda te kako su došli do Europe, pa je to odmah upisala.
“Na studiju sam imala divne profesore, koji su prepoznali moju ljubav prema jezicima i moj trud, tako da sam 2016. godine dobila posao upravo tu gdje sam studirala, na Odsjeku za indologiju i dalekoistočne studije Filozofskog fakulteta u Zagrebu” – kaže Katarina i dodaje:
“Tu sam dobila priliku pohađati i doktorski studij lingvistike, koji sam završila s disertacijom upravo o romskom jeziku, “Postanak i ustroj romskoga u okviru povijesti indoarijskih jezika”. Disertaciju sam napisala za vrijeme pandemije i zbog toga sam ju uspjela napisati u roku od 9 mjeseci, jer sam na njoj radila i do 15 sati dnevno. Taj rad je rezultat mog trinaestogodišnjeg učenja i truda, ali ne bi ga bilo da uz sebe nisam imala kolege i prijatelje koji su me podržavali. Najviše sam zahvalna svojemu mentoru, akademiku Mislavu Ježiću, koji je s velikom brižnošću i temeljitošću pregledao moj rad i od kojeg sam naučila mnogo toga. Na temelju ove disertacije nastala je i moja knjiga “Povijest romskoga jezika i suvremeni ustroj”, koja je izašla prije mjesec dana u izdanju Ibis grafike, a jedan se primjerak već nalazi u knjižnici našeg Franjevačkog samostana u Fojnici. Eto na kraju uopće nisam postala nastavnica njemačkog” – ističe kroz osmijeh Katarina.
Danas Katarina, osim što predaje i piše znanstvene radove, lektorira filozofske tekstove za časopise Hrvatskog filozofskog društva, a radi i kao sudski tumač za hindski pa se bavi i pravnim tekstovima.
“Putujem i sudjelujem na konferencijama, upoznajem i susrećem ljude iz cijeloga svijeta, kolege iz struke ali i domaće i strane političare i diplomate, među kojima je nedavno bio čak i indijski predsjednik. Moj plan za budućnost, što se tiče posla, svakako je prevesti svoju knjigu na njemački ili engleski jezik kako bi njen sadržaj bio dostupan kolegama u inozemstvu koji ne govore južnoslavenske jezike, te nastaviti s istraživanjima i učenjem” – zaključuje ovaj dio našeg razgovora Katarina.
Kao poruku budućim studentima ovog odajek Filozofskog fakulteta Katarina kaže: “Većina studenata kod nas upiše studij bez plaćanja, stoga ono što bih im poručila jeste iskoristite mogućnosti koje vam se nude. Sada su besplatne, poslije neće biti! Upisujte tečajeve stranih jezika, idite na studentske razmjene da vidite svijeta. Birajte kolegije na temelju sadržaja, a ne na temelju rasporeda i količine bodova. Idite na konzultacije, pitajte profesore sve što vas zanima, bit će im drago i rado će razgovarati s vama. Budite strpljivi i uporni, vaš trud će se sigurno isplatiti ‒ vjerojatno ne brzo, ili možda ne onako kako ste to na početku sami bili zamislili, ali hoće i bit ćete sretni zbog toga. I da, što će o vama misliti ili reći ovaj ili onaj, tj. “šta će ljudi reći”, potpuno je nebitno. Drugi ne žive vaš život, vi ga živite, pa ćete tako vi i odrediti kako ćete ga živjeti i nitko drugi” – ističe Katarina.
Na kraju, Katarina kaže da zbog količine posla, nažalost ne dolazi često u Bosnu. Uglavnom je to dvaput godišnje, i to nakratko, pa vrijeme provedem najviše kod kuće kod bake i dede. Svaki put obavezno posjeti Muzej franjevačkog samostana i prošeta po čaršiji, prisjećajući se ljepših vremena, kad se pokraj rijeke nalazio park pun mladih ljudi i djece, i kad su kafići i ceste bili puni ljudi.
U slobodno vrijeme slika akrilom te je za kraj odlučila podijeliti sa nama neke od svojih radova.
Našoj dragoj Fojničanki Katarini čestitamo na njezinim uspjesima te joj želimo svaki daljnji uspjeh na privatnom i poslovnom planu.
