Vijesti iz Fojnice i okoline
U genocidu nad Bošnjacima Srebrenice Mevlidi Hukić (74) ubijen je suprug Hajdin, sinovi Senad, Sejad i Samir, dva brata, na desetine bliže i dalje rodbine.
Ovog 11. jula u Memorijalnom centru Potočari klanjat će se dženaza za njezinog supruga Hajdina i sina Sejada. Ranije je vječni smiraj pronašao sin Senad, a još uvijek traga za najmlađim sinom Samirom.
Zdravlje joj je narušeno. Nedavno je imala operaciju i još se oporavlja.
– “Udaram” inzuline otkako je Srebrenica pala. Ujutro i navečer. Ujutro “udaram” po 40 i više jedinica, a uvečer 20. Tablete pijem. Sada mi je doktorica smanjila tablete, ali inzulin “udaram” i ujutro i navečer – priča Mevlida Hukić, koja živi zajedno sa sinom Zuhdom, jedinim koji je preživio marš smrt od Potočara do Nezuka.
Utjehu joj pruža sin Zuhdo
Utjehu joj pruža sin Zuhdo i njegova dva sina. Unuk od sina Senada je u Sjedinjenim Američkim Državama, a rođen je 27 dana prije pada Srebrenice. Sa neopisivom tugom prisjeća se dana kada su kupili kamion najstarijem sinu Senadu i kada je prije agresije na BiH počeo raditi.
– Odgajala sam moju djecu, bili su kako treba. Narod im se divio. Kažu mi svaka ti čast i tebi i suprugu kako ste ih vaspitali, kako su vam dobra djeca – prisjeća se Mevlida kao i trenutka kada su se rastali u Potočarima.
Sinovi su je hrabrili da će se opet sresti, ali… Srela ih je u ovih 27 godina tuge i bola samo u snovima, plačući noćima i klanjajući danima.
– Sanjala sam ih, i svašta. I sad ih sanjam, plačem, deveram… Obolila sam i ja se borim za sebe. Borim se za sina. I on je imao infarkt, srčani. Deveram… – priča Mevlida.
Prija pada Srebrenice bili su gladni, žedni, bosi… Po dolasku na slobodnu teritoriju Mevlida, njene snahe i unuci, prvo su boravili u bazi na Dubravama, a potom u kolektivnom naselju Ježevac kod Banovića. Kopala je njive, radila za nadnicu i patila.
“I dan danas patim. Valjalo je odgojiti malo dijete, odgojiti i dovesti do selameta, a sad da ga nema. Ne mogu nikako… Dokle će Allah dati da se živi ne znam“, pita se Mevlida Hukić.
Opet se mora živjeti zajedno
Braća su joj ubijena u Bratuncu, a majka joj je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu od tuge za njima umrla u Srebrenici. Poslije svega ističe da ne mrzi nikog i da kao vjernica traži da dželatima dragi Bog da ono što su zaslužili.
– Opet se mora živjeti zajedno. Daj da ne bude opet, dalje, sine. Da bude mir, da nas ovamo opet ne napadnu. Živim sa strahom, ušao je u mene strah – ističe Mevlida.
Pored sina Zuhde ima i kćer koja živi u Banovićima i koju je prvu rodila. Nada da su joj suprug i sinovi živi tinjala je sve do trenutka kada su joj saopštili da će ove godine biti ukopani njen Hajdin i sin Sejad. Živi za dan kada će biti pronađen i najmlađi sin Samir. Ponavlja da ih sanja, a posljednjeg je sanjala Sejada, koji će vječni smiraj pronaći 11. jula ove godine.
– Sanjala sam Sejada, što smo ga sad pronašli. Hoću da uđem u kuću, a on se pod stepenicama sakrio. Pitam ga šta radiš tu. Prenem se iz sna i počnem plakati – kaže na kraju svoje bolne ispovijesti majka Mevlida Hukić, čiji su tuga i bol neopisivi.
